Povodom 101. godišnjice objavljivanja pesme "The Road Not Taken" Roberta Frosta, dajem svoju varijantu prepeva na uvid ljubiteljima poezije i celokupnoj javnosti.
Staza kojom ne ide niko
U žutoj se šumi račvaju staze,
Žao mi je što ne mogu svima
Izabrah jednu, a sve mi se gaze
Dok vijugaju kroz čestar gusti
Pitam se gde bih stigao njima;
Pa izabrah drugu jer mi je volja,
Razlozi su dobri, namera čista,
Poći ću njome kroz travnata polja;
Možda je ta druga staza bolja
A možda je u stvari potpuno ista.
Obe su mi tog jutra bile bez mana
S lišćem što prekriva tragove nogu.
Ma, vratiću se na prvu drugoga dana!
Znajući da je mogućnost nepouzdana
Sumnjam da se ikada vratiti mogu.
Pričaću ovo od početka do kraja
Kad prolazak godina bude navika:
Dve su se staze odvajale u šumi, a ja -
Krenuh onom bez saobraćaja,
I u tome je čitava razlika.
(prepevao Nebojša Krstić)
The Road Not Taken
Two roads diverged in a yellow wood,
And sorry I could not travel both
And be one traveler, long I stood
And looked down one as far as I could
To where it bent in the undergrowth;
Then took the other, as just as fair,
And having perhaps the better claim,
Because it was grassy and wanted wear;
Though as for that the passing there
Had worn them really about the same,
And both that morning equally lay
In leaves no step had trodden black.
Oh, I kept the first for another day!
Yet knowing how way leads on to way,
I doubted if I should ever come back.
I shall be telling this with a sigh
Somewhere ages and ages hence:
Two roads diverged in a wood, and I—
I took the one less traveled by,
And that has made all the difference.