Prošlog utorka, u Blicu, pomenuo sam Gorana Markovića, a danas je on objavio odgovor. Citiram prvo deo svoje kolumne koji se odnosi na Markovića, a onda i njegov tekst u kome objašnjava sličnosti između moje malenkosti i Hitlera.
Odvratno i primitivno
„Mladi ljudi ne beže odavde, verujem, toliko zbog posla i standarda života, koliko iz osećanja da ne žele da svoje najbolje godine provedu u odvratnoj atmosferi totalitarne vlasti jednog primitivnog i izgleda ne baš normalnog čoveka“, napisao je Goran Marković 12. oktobra o.g, otprilike upravo posle Vučićevog trilateralnog sastanka sa Ramom i Zaevim u Novom sadu, i nakon (takođe) trojnog samita Bosne i Hercegovine, Turske i Srbije u Beogradu. „Odvratna i totalitarna“ Vučićeva vlast uspela je da u par dana učini više na promeni balkanske paradigme nego sve vlasti od 2000. naovamo, a stvaranje balkanske carinske unije kojom se Srbija u zemlje regiona evrpeizuju i pre ulaska u EU, ideja je, verovali ili ne, upravo „primitivnog i ne baš normalnog čoveka“ iz Markovićevog teksta na sajtu Peščanik.
Citirani opis aktuelne vlasti ne govori ništa o Vučiću, ali govori dosta o Goranu Markoviću koji nije rekao ništa originalno, već kao papagaj ponavlja ono što su neki intelektualci njegovog gabarita već definisali kao narativ, a što je za „lidere“ SZS-a mesidž boks koji se mora znati kao pesmica. Marković može upravo Vučiću da zahvali na svom zakasnelom ulasku u revolucionarni pubertet; Bog je prema njemu bio izdašan kada je delio talenat, ali škrt kada je davao karakter, zato treba imati razumevanja za reditelja koji o Titu i Miloševiću u njihovo vreme nije smeo ni da prdne, ali je zato sve gadosti ovog sveta hrabro govorio o Đinđiću, danas o Vučiću, dok njegova ostvarenja, u vreme Vučićevog „odvratnog totalitarizma“, regularno proizvodi i emituje RTS iako bi prirodno bilo očekivati da moralna vertikala to sa gnušanjem odbije.
(Nebojša Krstić, "Odvratno i primitivno", Blic, 15.10.2019.)
Pevač bez sluha (jedna karijera)
Naš poznati slikar Ivan Tabaković (1898-1977), profesor unikatne keramike, crtanja i slikanja na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu i član Srpske akademije nauka i umetnosti, redovno je odbijao da uđe u komisije za prijem novih studenata. Kada ga je jedan mladi kolega upitao zašto on, kao najistaknutiji član njihovog fakulteta, ne učestvuje na prijemnim ispitima, Tabaković je odgovorio: „Početkom dvadesetog veka, na prijemnom ispitu Akademije likovnih umetnosti u Beču pojavio se kandidat po imenu Adolf Hitler. Nije primljen.“
I stvarno, posle drugog neuspelog pokušaja da uđe među odabrane, Hitler je jedno vreme slikao bezvredne akvarele, koji su predstavljali neuspele razglednice njegovog rodnog kraja, da bi se okrenuo sasvim drugim aktivnostima koje su svima poznate. Ovo pominjem zato što je utvrđeno kako energija koja se ulaže u stvaralaštvo umetničkih dela, ukoliko ne naiđe na razumevanje, ili jednostavno, kao u slučaju Hitlera, nema bilo kakvu vrednost, može postati jedna vrsta drugačije, sasvim suprotne energije, okrenute destrukciji i zlu. Dakle, neko ko slika pecaroša koji pored rečice ispod Alpa čeka da riba zagrize može u izvesnim okolnosti postati osoba koja poželi da uništi ceo svet. S te strane, profesor Tabaković je i te kako imao prava da odbije učešće u opasnoj raboti kakvo je ocenjivanje nečije darovitosti.
Jednu sličnu promenu delatnosti uočavamo i u biografiji ovdašnjeg „marketinškog stručnjaka“ Nebojše Krstića. U mladosti poznat kao član vis ansambla Idoli, predstavljao je ukras na velikom broju kućnih zabava, najviše zbog svoje upečatljive pojave. U Beogradu se krajem osamdesetih nije mogla zamisliti žurka na kojoj Krstić ne bi bio prisutan. Samim svojim učešćem on bi joj davao značaj pa je ubrzo postao neka vrsta umetničkog predmeta na skupovima besposličara koji su držali do sebe. Uzor mu je svakako bio Endi Vorhol koji je sebe smatrao arte faktom i na sličnim manifestacijama naplaćivao svoje prisustvo. Nebojša, dakako, nije mogao da unovči svoju harizmatičnu pojavu, ali bar se jelo i pilo besplatno.
Ubrzo je, međutim, zbog nedostatka sluha, napustio tokove umetnosti i posvetio se marketingu. U jeku ratova na tlu bivše Jugoslavije, stručnost mu je obezbedilo haotično stanje svega i svačega. On i nekoliko njegovih bliskih prijatelja osnovali su marketinške agencije koje su radile sa dosta uspeha. Iz tog perioda on se vodi kao direktor agencija Nova i Young & Rubicam marketing agency. Za razliku od njegovih drugara, koji su o poslovima advertisinga znali mnogo, Nebojša o tome nije imao ama baš nikakvog pojma. Međutim, krenulo mu je, pogotovu u vreme strašne inflacije, kada je prosečna plata bila 5 maraka. Tada je počeo njegov strmoglavi uspon ka tokovima novca. Tajnu uspeha ne znam ali naslućujem.
Odmah posle pada Miloševića, priključio se novoj vlasti. Uglađen i lepo začešljan, sa svojim toplim, ljudskim glasom, postao je perjanica demokratske vlasti, neka vrsta alter ega Borisa Tadića. Koliko se sećam, bio mu je savetnik. Savetnik – za šta? To će znati jedino Boris, koji se sigurno sada, kada je kasno, gorko kaje što je naseo na Krstićeve trikove sa žurki. Ali kada je Tadić pao, istog časa se naš „marketinški stručnjak“ (ispostaviće se da je u stvari stručan jedino za snalaženje u mutnoj vodi) našao u suprotnom jatu. Društvo je bilo prilično musavo i primitivno pa je Vučiću, pretpostavljam, trebao neko ko se kupa svaki dan. Prosto, radi slike o novoj vlasti.
Sa već elegantno sedom kosicom, retro okvirima za naočare iz tv serije Mad Man i već pomenutim glasom, Nebojša je postao jedna od diktatorovih perjanica. Nije postojala opasnost da pogreši obzirom da iz njegovih usta nije izlazilo bilo šta suvislo. Imao je samo da varira od vođe zadate teme: mi smo dobri, oni su loši. Jednostavno, zar ne? I idiot bi naučio da ponavlja tu mantru. Od Nebojše se, dakle, očekivalo da deluje kao pojava, sasvim različita od orangutanolikih kolega iz stranke, i da nešto priča. Bilo šta. Dovoljno je da se pojavi na Pinku ili RTS-u pa da svi pomisle: evo jednog pametnog gospodina. To je trebalo Vučiću, ionako tog čoveka niko niti sluša, niti razume o čemu on priča. Ali Krle, to je faca, pogledajte te manire, taj smireni ton superiornog mislioca. Mora da govori nešto pametno, misle gledaoci koji su odavno izgubili sposobnost da rasuđuju.
Treba spomenuti da „marketinški stručnjak“, prerušen u intelektualca opšteg smera, koji se razume apsolutno u sve (naravno, ne preko granice njegovog gurua koji zna mnogo više), nije izgubio svoj osećaj za tokove kapitala. Njegove firme rade više nego uspešno. Od vrlina koje krase uspešne biznismene on ima glavnu: potpuno je nemoralan. To mu omogućuje sve, trostruki salto unazad, ako treba. Ubio je i poslednji atom poštovanja prema istini i, što je najvažnije, uništio svaki trag samopoštovanja. On se sebe ne stidi jer, zapravo, ne postoji. Ono što je Nebojša Krstić, to je samo ljuštura jednog pevača bez sluha.
Goran Marković, Peščanik.net, 18.10.2019.