Boris Tadić je u jednom nedavnom intervjuu dobro primetio: „Vučić vlada uz pomoć ogromne stranačke infrastrukture koja proporcionalno dostiže obim SKJ, a s druge strane opozicija sama sebi puca u noge u višegodišnjoj kampanji protiv same ideje opstajanja političkih stranaka, gurajući sebe u strukturu pokreta, tj. nestranački sistem organizovanja koji ama baš nikako ne može da parira Vučićevoj infrastrukturi“.
To o čemu Tadić govori desilo se i Demokratskoj stranci kada je on postao vlast. Pre toga DSS-u. Ljudi vole stranke na vlasti i rado se učlanjuju u njih. S druge strane, opozicija je obesmislila sebe odustajanjem od sopstvene politike, odnosno, od politike oko koje su se ljudi okupljali u prvobitne stranke koje su činile gradivni materijal srpske demokratije s početka devedesetih. Taj prazan prostor učinio se pogodnim političkim amaterima i avanturistima da krenu u stvaranje različitih pokreta sa veoma kratkim vremenom poluraspada, a bez ideologije i sa jednim jedinim ciljem – srušiti Vučića. I da, Tadić je u pravu: ta situacija jeste za opoziciju pucanj u sopstvenu nogu, jedino je zaboravio da doda kako je tome doprinelo i to što su pojedinci koji se sad zalažu za ujedinjavanje opozicije, cepali sopstvene stranke i to na samo par nedelja pred izbore (kao npr. Tadić pred parlamentarne izbore 2014.), što je glasače stavilo u nedoumicu. Prvo, nisu stizali da pohvataju ko je sad u kojoj stranci, što im ni do dana današnjeg nije sasvim jasno, plus ih zbunjuje kako se to ujedinjuju ljudi koji su se do juče razjedinjavali i jedni druge izbacivali iz stranaka u kojima su bili skupa. Dobar primer je DS koji pod upravom Đilasa izbacuje Vuka Jeremića zbog čega ovaj pokreće postupak pred Ustavnim sudom (sic!), pa onda isti taj DS eliminiše Đilasa (u Pajtićevo vreme), da bi potom taj isti DS (s Lutovcem na čelu) trčao u zagrljaj Đilasu kao nekakvom spasitelju. Oni opozicionari koji ne razumeju da glasači čitav ovaj kabuki teatar pažljivo posmatraju i memorišu ulogu svakog od junaka, s pravom se frapiraju kada dobiju rezultate izbora, a bilo ih je u poslednjih šest godina dosta i svi su bivali sve gori i gori po njih.
Još jedna je zanimljiva Tadićeva teza oko stanja na medijskoj sceni i uticaju „provučićevskih medija“ na disproporciju u političkom uticaju vlasti i opozicije. Naime, Tadić tvrdi kako provučićevski mediji ne doprinose odlučujuće tom stanju jer oni uglavnom ubeđuju ubeđene, dok ovakvom stanju više doprinose „deklarativno nezavisni i opozicioni mediji“ jer funkcionišu „po pravilima po kojima bi trebalo da funkcionišu mediji u uređenim državama“. „To možda jeste poštovanje novinarskog kodeksa, ali je istovremeno opasno ignorisanje realnosti u Srbiji u kojoj režim demokratiju slama svakog dana“, kaže predsednik SDS. Ovo je zbunjujuća teza. Pre svega, „deklarativno nezavisni i opozicioni mediji“ u realnosti ponašaju se poput opozicionih stranaka koje su batalile bavljenje politikom, te su na isti način i ti mediji batalili novinarski kodeks (zbog čega sve više liče na tabloide koje deklarativno ne podnose). Ovde preskačem lažne vesti i spinovanja svake vrste jer najveći problem medija kojima Tadić zamera da se drže kodeksa kao pijan plota, jeste to što oni u svojoj antivučićevskoj ostrašćenosti protežitraju bizarne likove, ljude sa ruba političke scene, ekstremiste, šoviniste, homofobe i probisvete, dakle, nema u tim medijima više odbrane ideja, principa ili vrednosti, a da bi se bilo koja baraba pojavila kao njihov uvaženi sagovornik samo jedan je uslov – da je protiv Vučića.
Politička kultura u obraćanju prema političkim protivnicima je jedna od stvari koje je Tadić zamerio Vučiću rekavši da ovaj privatizuje predsednička obraćanja i da nije svestan značaja očuvanja javne političke kulture kao „opštedruštvenog standarda“. Slažem se. Vučić zaista nekad ima preemotivne nastupe i zanese se prelazeći crtu dozvoljenog. Bilo bi jako dobro da predsednik Srbije u buduće o tome povede računa i svoju retoriku usaglasi sa funkcijom koju obavlja. S tim u vezi imam pitanje za Borisa Tadića: pošto on Vučićevo nazivanje političkih protivnika kretenima ocenio lošim, kako bi ocenio političku kulturu političara koji svog političkog protivnika naziva izdajnikom? Koji to „opštedruštveni standard“ zadovoljava ovakva retorika? Kako bi Tadić takve optužbe ocenio u konkretnom slučaju, ali i an ženeral, s obzirom da se u okviru opozicije poslednjih šest godina neprekidno licitira s tim ko je „izdao opoziciju“? O tome Tadić zna dosta. Njemu su te uvrede do juče upućivali upravo oni jednoumni izdanci staljinističko-titoističkog šinjela s kojima ovih dana planira da se udružuje.
A nameće se i pitanje: iz kog segmenta političke kulture potiče Tadićeva veoma ozbiljna optužba da je Vučić nekome obećao predaju Kosova 2012? A iz kog ona da je zarad vlasti predao i ono što ni u ratu nije izgubljeno? Za ove tvrdnje Tadić kao dokaz apostrofira Briselski sporazum kao (jedini) dokaz.
Ovde imam potrebu da intervenišem upravo zato što sam bio savetnik bivšeg predsednika Srbije i kao takav bio u epicentru svih dešavanja vezanih za kosovsko pitanje od Tadićevog poziva Srbima s Kosova i Metohije da izađu na kosovske parlamentarne izbore 2004, preko započinjanja dijaloga sa Prištinom 2005. (kada je Tadić bio u kohabitaciji s Koštunicom), pa do upućivanja onog (ispostaviće se) nesrećnog pitanja Međunarodnom sudu u Hagu 2008. i prihvatanja Euleksa 2010. čime je pitanje Kosova praktično izmešteno iz SBUN i prebačeno u Brisel. Bio sam svedok svega što se dešavalo, bio sam prisutan na sastancima tadašnjeg šefa države sa gotovo svim svetskim državnicima, veoma dobro znam sve teškoće, opasnosti, nerazumevanja, otpore i pritiske koje je Srbija tada trpela. Odlično znam da su najznačajniji centri moći već tada kosovsko pitanje kao rešenu stvar stavili ad akta. Znam i koliko je prostor za delovanje tadašnjeg predsednika bio skučen. Znam i sa koliko se nerazumevanja i otpora susretao i na domaćem terenu. Zato mi nikako nije jasno kako Tadić koji sve ovo što ja znam zna bolje od mene, kako, dakle, on sebi dozvoljava današnju banalnu demagogiju koju emituje upućujući aktuelnom predsedniku Srbije optužbe identične onima koje je njemu lepio Koštunica u svom najmračnijem periodu, ali čak ni on nikada lično, već preko svojih satelita, Samardžića, Vukadinovića i Antonića koji su to (da je Tadić izdao Srbiju) elaborirali u različitim prigodama na desetine puta. Problem je što to sve Tadić čini znajući da se Vučićev prostor za delovanje, ako se njegov merio milimetrima, meri mikronima. I čini znajući da su svi oni pritisci, pretnje i ucene danas za enti stepen jači nego u njegovo vreme. I čini znajući da i Vučić, isto kao i on, pokušava da jedan (davno i od drugih) izgubljeni meč pretvori u (kakav-takav) remi. I čini znajući da za Kosovski problem nema dobrog rešenja, već je najizglednija situacija u kojoj će Srbija da zadrži ono što ima od 1999, a što je bukvalno – ništa. Tadićevo pominjanje plana od četiri tačke (taj je plan bio deo njegove izborne platforme 2012.) je sasvim neubedljivo. Ne postoji ni jedan dokaz da bi taj plan iko relevantan na svetu prihvatio. S tim u vezi, Boris Tadić ima puno pravo da u sebi misli (i bez ikakvih materijalnih dokaza) da bi on ispregovarao bolje, ali je krajnje nekorektno i nefer da svoju političku frustraciju pretače u maliciozne, ružne i neistinite optužbe o izdajstvu. Tako nešto nije dostojno bivšeg predsednika države koji je osam godina bio, kako to Ustav lepo kaže; „izraz državnog jedinstva“, a koji bi, po mom mnjenju, morao to da bude i posle gubitka vlasti. To Buš nikada ne bi rekao Obami, a Obama ni u snu Trampu jer oni pre svega štite svoju državu. Što ne znači da Tadić ne sme da kritikuje svog sukcesora, ali iznositi ovako brutalnu i neosnovanu, a malignu i paušalnu optužbu, pre svega je pucanj u sopstvenu državu i nešto je što Boris Tadić sebi ne bi smeo da dozvoli sem ako ne želi ovo srozavanje na nivo anonimnih korisnika društvenih mreža ili onih koji sebe iz milošte nazivaju „opozicionim liderima“, a koji su u stanju da Vučiću prilepe bilo kakvu vulgarnu, ružnu ili glupu optužbu, samo da bi dobili malo prostora u onim medijima koji, prema Tadiću, isuviše praktikuju novinarski kodeks.
Nebojša Krstić
Bivši savetnik predsednika Republike
(Objavljeno u Politici, 3.7. 2018.)