Predsedavajući panelu o obrazovanju, na Kopaonik biznis forumu pre desetak dana, Svetlana Kisić nas je podsetila da će od petoro šestogodišnjaka u svetu danas njih troje raditi na poslovima koji još ne postoje. I srpske stručne srednje škole obrazuju decu za poslove koji ne postoje. Ali dok je gospođa Kisić govorila o potrebi obuke dece za poslove budućnosti, srpske škole uče ih veštinama prošlosti za poslove koji su izumrli. Taj ogroman jaz između onoga što zahteva moderno, tržišno orijentisano obrazovanje zahteva i onoga što nude srednje stručne škole u Srbiji očigledno poziva na reforme.
Mislite da nema para da se to uradi? Nije tačno. Nije problem u novcu. Problem je u arhaičnoj strukturi koja odlučuje o školskim programima i shvatanju da svako selo treba da ima školu )čak i ako nema dece). To je ono što ne da Srbiji da ide napred.
Srbija je zaglavljena u obrazovnom sistemu koji je skup, daje osrednje rezultate, a program kroji zastareli sistem saveta (prosvetni savet, savet višeg obrazovanja i slično). Taj sistem je opterećen uskim interesima onih koji u njemu učestvuju. A oni su rešeni da održe status quo, a ne da idu u susret budućnosti. Recimo, umesto da mladi uče veštine informacionih tehnologija i preduzetništva, oni uče stvari koje su sve potpuno nebitne u modernoj privredi. Nije onda čudo da je nezaposlenost među mladima na neverovatnih 38 odsto. Mladi Srbije izlaze iz škole nepripremljeni za danas a kamo li za sutra.
Dozvolite mi da navedem neke očigledne činjenice. Preko trećine svih škola u Srbiji ima manje od 20 đaka, što je povećanje od 20 odsto u odnosu na 2010. godinu. U isto vreme, manje od 50 odsto dece u Srbiji ide u predškolske ustanove, a samo 10 odsto onih iz najsiromašnijih porodica. Zašto je to važno? Deca su ovde u startu hendikepirana u odnosu na svoje vršnjake u Evropi jer nemaju predškolsko obrazovanje a onda uđu u školu koja nije baš prilagođena učenju (ima puno škola sa jednim đakom), uče ih stvarima koje su važile za 1960-te i 1970-te godine, a koje ljubomorno održavaju oni koji sede po raznim obrazovnim savetima i u čijem je to uskom interesu. Rezultat toga je da mnogo dece koja izađu iz srpskih osnovnih škola zaostaje za svojim evropskim vršnjacima. Tako rezultati PISA testova pokazuju da je 40 odsto 14-godišnjaka u Srbiji funkcionalno nepismeno u matematici a trećina je funkcionalno nepismena u čitanju, značajno zaostaje za vršnjacima iz OECD zemalja.
Stvari postaju još gore kad deca izađu iz osnovne škole. Deca u Srbiji ne idu u srednje škole koje im daju generalno obrazovanje i koje ih pre fakulteta uče veštinama potrebnim za moderna i dobra radna mesta. Umesto toga, oko 75 odsto dece u Srbiji ide u (relativno skupe) srednje stručne škole, dok njih u Evropi u proseku pohađa 48 odsto mladih.
Ali to je, samo po sebi izvor koji svaka zemlja čini. Ali, da bi te stručne škole pružile obrazovanje koje će im pomoći da se zaposle njihovi programi moraju biti u skladu sa onim što se traži na tržištu rada i/ili da ostvare povezanost sa poslodavcima (ono što se zove „dualno obrazovanje"). Uspešni sistemi, poput finskog, nemačkog i austrijskog ispunjavaju sve ove kriterijume. Srpski ne ispunjava ni jedan: zanimanja su „zamrznuta" zahvaljujući onom sistemu „saveta", pa nisu usklađena sa potrebama tržišta. Uz to se članovi tih raznih saveta mršte na pokušaje odlaska u fabrike. Hvale vredan trud Privredne komore Srbije da pokuša i pokrene sistem dualnog obrazovanja (uz podršku Nemačke, Austrije i Švajcarke) sreo se sa otporom članova raznih saveta.
Skup rezultat svega toga je: a) đaci srednjih stručnih škola se ne zapošljavaju nakon završetka škole već idu na fakultet; a b) poslodavci se žale da ne mogu dobiti ljude sa potrebnim veštinama jer ih tehničko i stručno obrazovanje (TVET) ne uči onome što tržište rada traži. I tako Srbija troši dosta para na TVET koji ne daje rezultate. Rešenje je radikalna revizija postojećih zanimanja, a potrebno je zatvaranje većine njih, dok u isto vreme treba razvijati i negovati ograničen broj modernih, dualnih programa. I opet su oni obrazovni saveti protiv što mlade u Srbiji košta nemanja mogućnosti da se zaposle.
Ministar obrazovanja pokazao je da želi da reši ove anomalije i jasno je podržao viziju modernog i konkurentnog pred-fakultetskog obrazovanja. To, čini nam se, jako ohrabruje. U vladi takođe postoji razumevanje da ove promene valja napraviti u okviru postojećeg budžeta jer dodatnog novca nema. Zato je racionalizacija osnovnih škola i školskog programa ključ svega, a time oslobođena sredstva treba ulagati u vrhunske uslove u predškolskim ustanovama i u reformisanje i jačanje sistema osnovnog obrazovanja. Reformisanje modela srednjih škola, uz racionalizaciju (i modernizovanje) programa opšteg drugostepenog obrazovanja, praćeno manjim brojem relevantnih i tržištu prilagođenih programa tehničkog i stručnog obrazovanja je drugi stub promena koje bi mlade u Srbiji pripremili za privredu novog vremena.
Kad se ove mere sprovedu doći će vreme da se pozabavimo kvalitetom visokog obrazovanja, što će biti tema jednog od narednih blogova.
To nas dovodi do poslednjeg pitanja: hoće li uski interesi ljudi koji sede u raznim savetima i kontrolišu program i školski sistem nadvladati ili će ti ljudi shvatiti da su oni lično kočnica izgradnje konkuretnog obrazovnog sistema u Srbiji? Da, ima tu mesta za pametne savete o programu i mreži škola, ali odluka je na ministrima koji odgovaraju javnosti na izborima, a ne na stručnjacima u savetima koji ne odgovaraju nikome. Nadamo se, zbog budućnosti Srbije, da će se okasnele reforme u obrazovanju odblokirati pre nego što Srbija izgubi još više svog najvrednijeg resursa: mladih ljudi.