Priča je istinita. Desila se pre jedno nedelju dana u BG.
Teto, jel možete da mi date belu kiflu?
Nemamo je.
Ali eno su tamo, imam pare.
Rekla sam ti izađi, nemamo.
Devojćica izlazi, musava, mala, nekih sedam, osam godina.
Steže 25 dinara u ruci kao da steže svoj život, da ne pukne, stiska i stiska...
Hello, can I help you?
Da. Daćete mi sve te bele kifle sa police, kroasan sa čokoladom, ovu buhtlu i jogurt.
Ali...
Nema, ali.
Plaćam joj sve i izlazim.
Devojčica, čuči kod nekog koska i plače.
Je l' ides u školu?
Idem.
Koji si razred?
Prvi.
Dajem jos sve ono što sam pokupovala.
Ona me grli i kaže :
Teto, ja sam zaradila pare i daje mi 25 dinara.
Samo sam htela da kupim belu kiflu. Do ovde je mirisala.
Sada ja stežem svoje grlo i srce da ne pukne. Skupljam komadiće svoga života pred tim malim bićem.
Neka srećo, zadrži tih 25 dinara.
Daću ti ja još, da možes da odeš kući, da ne sediš u ćošku.
Okrenula sam se i otišla. Daleko, daleko, daleko... što dalje od ovoga života, što dalje od komadića koji su se raspršili, što dalje od pogleda koji sam videla, od osmeha koji me je ugrejao, zagrljaja i tih 25 dinara.
Došla sam kući.
Videla sam sebe u ogledalu, i shvatila da nikada nisam ni otišla, da lebdim između dva sveta i da će tako biti čitav moj život.
"A ujutru, u onom čošku između dve kuće, našli su je rumenih obraza i sa osmehom na usnama - bila je mrtva. Smrzla se poslednje večeri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu devojčicu sa šibicama.
Pred njom je ležalo mnogo izgorelih šibica.
- Htela se da se ugreje! - Govorili su prolaznici.
A niko nije slutio kakve su lepe slike lebdele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost".
H.L.Andersen.