Ima, doduše i ona druga reč, Rasejanje. Nju kao domaću, cvrkuće, javna ku...izvinjavam, servis (mada kada bi, ta kuća, "odomaćila" i svoj naziv, verovatno bi bila "javna radionica"). E, to rasejanje mi tek zvuči. Vuče na poljoprivredu, semensko bilje i pesticide. Ali i na pogubljenost i zaboravnost. Obaška me zanima, kako se onda zovu pripadnici Rasejanja? Rasejani? Pogubljeni?
Nisam nameravala da se time bavim u životu, niti sam slutila da bi se to moglo i meni desiti, ali šta da vam kažem...i ja sam dijaspora. I sama sebi zvučim, kao da imam šest nogu i tri para pipaka, svetlim noću i ostavljam lepljive, zelene tragove. A povremeno sam i rasejana. I pogubljena.
Iskreno, ja ta društva za okupljanje rasejanih, ne trošim. Ovde ih ima oko dvadeset. I u njih je učlanjeno nekih dva posto Srba (koji ovde nemaju, bez obzira na svoju brojnost, status manjine). Iz čega zaključujemo da svako od tih društava, ima predsednika, blagajnika, okretača ražnja i organizatora zaduženog za Svetosavski dan. Sa svim dužnim poštovanjem, meni je već zlo od sv. Save. Što je zaista šteta. Čovek bio prosvetitelj. A malo koji prosvetitelj je, zbog takvih zasluga, postao svetac. Dakle, cenim. Ali to, da se aktivnost, pomenutih dijasporičnih društava, svodi na svetoslavlje, e toga mi je stvarno dosta. Uz folklor, normalno. Nisam još videla da se organizuje pregled filmskog stvaralaštva, izložba slika...ičega...nikada nikome, u tim društvima, nije palo na pamet da išta organizuje za decu. Na sve strane samo zastave, grbovi, orlovi, duhovnost i folklor. I nepoznati likovi, koji dolaze da drže višesatna predavanja o sv. Savi. Jednom sam se prevarila i otišla. Slušala. Čovek je došao iz Banjaluke da nam pročita 259 strana, sitno kucano, bez dijaloga i sa kucaćim greškama. Zaspala. Tad' su me videli i više nikad.
Ah, da ne zaboravim, bila jednom i jedna čuma iz Srbije, koja je držala predavanje o beloj kugi međ Srbljem, planetarno...ljudi, to je bilo takvo predavanje, da bi Gebels iz groba ustao da ga čuje. Dobro da domaći organi nisu za to znali, inače bi robijala tu količinu fašizma, bar koju godinicu, na našu bruku i sramotu. Tad je i svoju knjigu promovisala. Sa iskasapljenim bebama na naslovnoj. I ginekolozima sa mačetama, kako bebama seku noge. I Bogorodicom sa iskasapljenom bebom u krilu...'Oćete još? Ja kad sam čula onu objavu rata celom svetu, od pomenute čume, sa takvom količinom neviđene mržnje i ograničenosti, pozlilo mi. Zbog takve promocije rađanja, ja bih otišla, najradije, da se sterilišem. Za inat.
U pomenutim društvima nema ni dijasporaca (lepo ja kažem, zvuči bar kao buba), koji su, u Sloveniji, "uspeli". Nema profesora, dizajnera, režisera, novinara, glumaca... Svi se drže podalje. Ja im pravim društvo. Između ostalog i zato što ni jednom od tih društava nije palo na pamet da se pozabavi time da dijasporični potomci, tj. deca nam naša, imaju gde da se malo priuče jeziku Matice (bzzzzz).
I zbog nečega, žive u prostornoj i vremenskoj rupi. Za njih je vreme stalo odavno. Bio je mali preskok sa srednjeg veka na Miloševićevo doba (pu, pu, pu, pomerisesmesta) i to je to...Drugi svetski rat je ispao sa liste popularnosti, partizani su ponovo po šumama, a ostali filmski likovi se povremeno, zapomažući zarad nepravde, pojavljuju i isto takođe tumaraju po šumama.
Vidim da se danas u Strava Centru održava Sabor dijaspore. Što isto takođe zvuči guslarski. A povodom Vidovdanskih dana dijaspore. Ja sam em rasejana, em imam sina Vida, a nisu me zvali. Nameravaju da popričaju oko komunikacije mahovine i bzzzzz. Napraviće portal. Što je odlično. Onda ćemo moći da imamo Sabor na Portalu. Zvuči, a? Pa, ćemo moći o Vidovdanu da interaktivno, globalno i svemirski četujemo na forumu. I da se informišemo. Srećna sam unapred.
Ma, da ne čangrizam previše. Neka oni samo vidovdanuju, možda proradi. Mada, kada bi im palo na pamet da, umesto za amaterske predstave i svetosavska predavanja, daju pare za neku bibliotečicu, knjige za decu nam našu u njoj, ni to ne bi bilo na odmet. Da mladunci Dijaspore ne zaborave jezik Matice (bzzzzz). Jer i podosta roditelja ga je već zaboravilo. Tema panela, na skupu, je očuvanje srpskog jezika i kulture u dijaspori...koji put? Sa tri ili četiri nule? 'Ajd bože daj da upali...vaistinu na portalu.
Idem da se saberem, povodom Vidovdana. Ovako rasejana.
P.S. Primećujem i da je to prelazna kožna bolest. Beže mi maternje reči i sakrivaju se. Sajtadžije umiru od smeha, kada mi uleti neka slovenačka u izveštaj. A ja sam odavno rekla da je potpuna asimilacija, kada slovenački prestane da ti bude smešan. Meni već odavno nije (mada se još nisam navikla na bicikle i pivo, tu sam stranac, još uvek).
Drugo, postajem emotivna prema grnčariji. Moja Gorica me odvede na pijac, najbolje Kalenić, "tamo gde ti voliš" i cereka se srećno dok ja pazarim glinene plehove, lonce, činije. Koje je tako teško popakovati sa knjigama, u isti kofer. Jedared me vozač kombija pitao, digavši moj kofer: "Je l' ti to 'oćeš crkvu da zidaš?!" Prodavci, u beogradskim knjižarama, trljaju ruke kad' me vide i odmah uplaćuju skuplji aranžman za more.
Šta da vam kažem...rasejanje.