Koliko je strategija kopiranja u privredi i nauci korisna i poželjna uvek kad obećava dobre finansijske ili neke druge efekte, a naročito ako obećava sticanje novog znanja, toliko je u umetnosti imitacija potpuno neprihvatljiva iz estetskih i izuzetno štetna iz socioloških razloga. (Ovde nije reč o reprodukcijama i sl.) Imitacija umetničkog dela nema umetničku vrednost i nije ništa drugo do kič.
Svet je prosto preplavljen svakakvim trashom koji pretenduje da bude umetnost, ponekad solidno reklamiranim i vešto plasiranim na tržištu. On je neminovnost bio i ostao, ljudska civilizacija ga verovatno nikad neće iskoreniti do kraja, jer će uvek postojati jedna vrsta ljudi koja ga rado konzumira. Neće ga nestati čak ni ako jednog dana na nekom delu sveta zavlada "potpuno blagostanje", ako je tako nešto moguće, koje će svakom pojedincu obezbediti vrhunsko obrazovanje. Jedino čemu se možemo nadati i čemu moramo stremiti je smanjivanje broja ljudi koji ga konzumiraju.
Zabranjivati ili sprečavati produkciju kiča je potpuno beskorisno, jer se pravi uzroci nalaze na strani korisnika, a ne proizvodjača. Siromaštvo, nizak stepen obrazovanja, nekultura i neznanje u okruženju podloga su za cvetanje kiča. Dobro obrazovanje kroz koje se stiče znanje o umetnosti i kulturi, jedan je od uslova za dobar ukus, mada ne i jedini. Ima i bogatih, vrlo obrazovanih ljudi koji povremeno konzumiraju lažnu umetnost. Kod njih je verovatno u pitanju zamor od ozbiljnog obrazovanja, stroge discipline i "previsokih" kriterijuma svakodnevice.
Bekstvo u kič je ipak najčešće posledica slabog identiteta i unutrašnje praznine. Kroz njega se stiče pseudoličnost i živi pseudostvarnost. Slab identitet tu pronalazi svet u kom će se osećati sigurnim. U pseudosvetu kiča vlada pseudologika (npr. sa ispreturanim redosledom dogadjaja, zamenom uzroka i posledica i sl.), koja ima funkciju da taj svet bude bez dilema i pitanja. U njemu se može ostati hladan prema doživljenom bolu, zamrznutih osećanja i okamenjene svesti. Svaki uvid u pravu realnost (po Aristotelu katarza) bi bio razbijanje ove iluzije, što bi rezultiralo otapanjem leda i aktuelizovanjem zamrznutog bola. Zato kič ne trpi iskrenost, čak ni uvijenu u humor.
U kritici kiča kulturna elita se često baca drvljem i kamenjem na sentimentalnost. Mislim potpuno neopravdano, jer prikazati iskreno svoja najdublja osećanja meni ni malo ne liči na kič. Naprotiv. Kič beži od poniranja u dubinu osećanja. U njemu se uvek bez izuzetka radi o "osećanjcima", kako je to lepo nazvao Niče. To je površni prikaz ličnosti i emocija koji ne može da zaboli, nego ublažava bol i teši.
Pogled na svet čovek počinje da gradi od prvog dana života u porodici. Politika preko obrazovanja, medija, kulturnih mera itd. nameće drugi sloj. Zdravo blagostanje u porodici i državi pogoduje dobrom ukusu. Medjutim, za dobar ukus nije neophodno živeti medju Van Gogovim originalima. Dovoljno je samo da se u porodici razlikuje istina od laži ili bar da se dete ne odvaja od svog prirodnog osećaja za istinito. Ako dodje do ovog odvajanja, znatno se umanjuje sposobnost samostalnog rasudjivanja, svesti o sebi i samopoštovanja. Takvo stanje čoveka čini lakom žrtvom kiča u kom on traži utehu i po mogućstvu opijenost ("balzamovanje duše"). Samoobmanjivanje, eskapizam, nesposobnost da se čovek izrazi i ostvari, različiti kliširani stavovi su baza za kičerski ukus.
Druga vrsta konzumenata kiča su bezazleni ili beskarakterni ljudi koji su zapravo indiferentni prema umetnosti, mogu živeti bez nje, ne osećaju ništa u dodiru sa umetničkim delom, pa ih ne zanima ni cepidlačenje oko razlike izmedju umetnosti i kiča. Ovde se postavlja i jedno moralno pitanje: do koje mere je moguće biti indiferentan, a da se ne prekorači granica neodgovornosti, odnosno nemorala. Takodje je veliko pitanje psihičkog zdravlja izrazito indiferentnih osoba.
Iako slabog identiteta, ljubitelj kiča nije duševno bolestan, jer on za razliku od bolesnog čoveka sam bira da živi u iluzijama. On je čak dobro integrisan u društvo. Pritom mu uopšte ne smeta činjenica da ne prihvata realnost. Kod njega se zapravo radi o brižljivo negovanom neznanju o realnosti koje on često vešto skriva od okoline, jer je svestan da će loš ukus naneti štetu njegovom ukupnom ugledu u okolini.
Osnovna karakteristika kiča je, dakle, da je on neistina. Laž koja služi samoobani je njegova suština i ona mu daje upotrebnu vrednost. Zbog nje on nastaje i zbog nje se konzumira. Nezavisno od toga da li iz lukrativnih razloga ili zato što je i sam žrtva kičerskog odnosa prema životu, proizvodjač uvek ima svest o pravoj realnosti tj. istini o svetu, ali je u svom proizvodu namerno prikriva, zataškava, ulepšava, šećeri ili na drugi način začinjava, već zavisno od ciljne grupe i prilika. Zato, iako objektivni estetski kriterijumi za procenu kiča ne postoje, prosečno upućen i obrazovan čovek relativno lako uočava razliku izmedju prave umetnosti i kiča ako delo posmatra sa aspekta njegove istinitosti i iskrenosti autora. Od pomoći može biti i staro pravilo da umetnost prestaje tamo gde počinje efekat, želja da se posmatrač fascinira i dominacija izražajnih sredstava nad sadržajem.
Sve u svemu, uzrok kiča nije samo nedostatak ukusa, nego ukupnog vrednosnog sistema. Zato ne čudi što je Srbiju devedesetih godina kič prosto preplavio. Ako se omalovažavala i potiskivala istina o svemu, kakvu ulogu je mogla da ima umetnost čiji je glavni sastojak, cilj i svrha postojanja istinitoto i iskreno prikazivanje sveta?