U životu nisam upoznao ni jednu prostitutku. Bar mislim da nisam, jer ni jedna od onih koje sam sreo nije se deklarisala kao pripadnica najstarijeg zanata. Likovi prostitutki bili su mi znani samo iz literature i sa filmova. Međutim, za razvoj toka radnje romana koji sam pokušavao da napišem, neophodan mi je bio i lik prostitutke, odnosno po najnovijoj klasifikaciji profesija – seksualne radnice. Jeste da je to bio epizodni lik, ali bez njega se nije moglo.
Pokušavao sam interpolacijom, empatijom i misaonim gedankeeksperimentisanjem da sebi dočaram neophodni lik, ali nije išlo. Nemajući kud odlučio sam se na eksperiment in vivo.
Evo kako je to izgledalo.
Raspitao sam se kod poznanika gde se mogu sresti pripadnice odnosne profesije, objašnjavajući vrlo rečito koji su moji motivi za takav susret. Što sam više objašnjavao, sve mi se manje verovalo.
Odnosne večeri obukao sam odgovarajuću garderobu sa obaveznom kravatom i pokušao da što verodostojnije odrazim sredovečnog oženjenog muškarca iz provincije na službenom putu u velikom gradu. Tako sam zamišljao potencijalnu klijentelu prijateljica noći.
Na ironično pitanje moje žene, kud sam se tako kasno uparadio, parirao sam već pripremljenim odgovorom – na važan sastanak sa potencijalnim izdavačem. Tu tek nisam bio uverljiv.
Strah od nepoznatog je prirodan. Dakle, plašio sam se predstojećeg susreta. U glavi sam još jednom prešao sve detalje plana mog eksperimenta, prekrstio se tri puta i krenuo.
Hotelski restoran je bio prazan. Seo sam za stol u sredini kako bih bio uočljiv sa svih strana. Ne samo ja, već i moje namere. Napolju je bilo maglovito i hladno, rominjala je sitna kiša i prijao bi mi čaj. Ipak, naručio sam pivo.
Prvo pivo sam popio i ništa se nije desilo. Odlučio sam da naručim i drugo, pa ukoliko se ponovo ništa ne desi da prekinem moj eksperiment i da krenem kući. Međutim, stolu prilaze dve dame.
DamaNo1, obučena u crvenu eko-kožu, (uska mini suknja, jakna i čizme do iznad kolena jedva da zadržavaju njene obline da ne iskipe, napadno našminkana, sa bujnom afro-frizurom u boji njene odeće), pita:
- Da li je gospodin raspoložen za društvo?
- Svakako, kažem.
Tek tad primećujem DamuNo2. Vitka i visoka, ukusno odevena, diskretno našminkana i sa naočarima na šarmantnom licu, bila je sušta suprotnost svojoj koleginici. U auli fakulteta ona bi bila lepa asistentkinja, u banci uspešna menadžerka, na ulici ugledna mlada gospođa.
Prilazi kelner. Naručujemo piće – ja drugo pivo, No1 votku, a No2 čaj sa limunom.
- Vidimo usamljeni ste, a napolju je hladno, pa ukoliko želite društvo jedne od nas dve i u krevetu, možemo da se dogovorimo, kaže No1 posle ispijenog prvog gutljaja votke.
- A koja bi bila cena? pitam posle kraće pauze.
- Moja je cena 80 evra na sat, a koleginica ne pristaje ispod 100 evra. Znate, ona je udata.
- A obe zajedno? pitam čudeći se sam sebi, jer u novčaniku jedva da imam i za piće. Ponela me atmosfera, uživeo sam se u ulogu...štali.
DamaNo1 kratko pogleda u DamuNo2 i odmah odgovara:
- 150 evra sat, ali samo zato jer ste Vi jedan fini gospodin.
- Toliko novca nemama pri sebi, ali... kažem i napravim pauzu značajno gledajući u DamuNo2.
- Vidim da Vas moja koleginica više interesuje. Ja odlazim, a vi se dogovorite, kaže No1 i pre nego je ustala ispija ostatak votke.
DamaNo2, pridržavajući šolju sa obe ruke, lagano pije čaj, gleda me i ćuti.
- Žene poput Vas se retko sreću u situaciju u kojoj smo večeras. Ostali ste bez posla, Vi ili muž?
- Ne, nije to u pitanju. Tražim uzbuđenja. U braku je tako dosadno, odgovara uz osmeh.
Eureka, umalo nisam uzviknuo, jer mi je tek tad postalo jasno na koga me DamaNo2 i čitava nadrealna scena sa njom, podseća.
- Znači Vi ste kao Katrin Danev u onom francuskom filmu, ne mogu da se setim imena...igra sa Alenom Delonom?
- Za Vašu informaciju - film je «Lepotica dana», režirao ga je Luis Bunjuel, u njemu glumi Katrin Danev, ali ne i Alen Delon, već Žan Sorel i Mišel Pikoli. Međutim, lepa i bogata Severin, koju maestralno glumi Katrin Danev, svoja uzbuđenja sanja, a ja moja živim.
Bio sam iznenađen njenim poznavanjem francuskog filma kao i njenom elokvencijom, i reših da otvorim karte.
- Biću iskren sa Vama, gospođo, ja sam pisac. Radim na novoj knjizi i razgovor sa Vama bi mi mnogo pomogao.
- A, o čemu će biti vaša knjiga?
- O ženama koje se bave najstarijim zanatom na svetu, slagao sam.
- Neće moći gospodine. Sat vremena mog tela prodajem za sto evra, sat vremena moje duše košta mnogo više. Vi nemate para ni za prvo, a kamoli za drugo. A sada me izvinite gospodine, žurim. Hvala na čaju.
Ustala je i gracioznim korakom otišla prema izlazu. Shvatila je, očito, da ja nisam ni ozbiljan klijent, ni ozbiljan pisac, već smušeno piskaralo.
Kreativna transformacija, u pokušaju, mog eksperminta in vivo može se pročitati na stranicama 64-66 romana SUMMA CUM LAUDE.
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Beleške na margini:
Ovih dana ponovo se govori o legalizaciji prostitucije u Srbiji, što i jeste povod za ovaj post.
Zbog nedostatka iskustva i potpunijeg uvuda u problem nisam spreman da dajem svoje mišljenje. Ipak, usudio bih se da primetim da je naziv «seksulana radnica» neadekvatan.
Deluje hladno i odbojno. Onaj ko ga je smislio nije imao ni približno mašte kao oni na koje bi trebao da se odnosi.
Iz istih razloga nije mi najjasnije kako će Ministarstvo finansija, preko Poreke uprave, registrovati promet usluga i obezbediti naplatu PDV-a putem fiskalizacije. Ukoliko nova delatnost bude organizovana u velike uslužne lance javnih kuća to će biti moguće, uz stalnu kontrolu poreskih inspektora, ali kako sve to obezbediti ukoliko se seksualna radnica opredeli da privređuje kao privatni preduzetnik, po ugledu na advokate, recimo.
Posebno pitnje je i penziono osiguranje. Teško mi je da zamislim oglas:
«Mimi, dugogodišnja seksualna radnica, obaveštva cenjenu klijentelu da, zbog odlaska u zasluženu starosnu penziju, klijente prima samo do kraja ovog meseca».
I na kraju, pitam se da li će u Srbiji i ovu, kao i sve druge unosne delatnosti, preuzeti Mišković i njegova Delta.