Za mene, sopstvenog hroničara, sutra je još jedan jubilej. Osim onog zajedničkog i tužnog, jedan intimni i važan. Tog dana sam prvi put u životu dobrovoljno dala krv.
U neverici da će se uveče desiti ono čime su nam mesecima pretili, provodila sam najnormalniji radni dan, pokušavajući da držim konce posla u svojim rukama i da ignorišem opštu zbrku i loše informacije. Nisam noj s glavom u pesku - već se trudim da mislim i izgovaram samo ono što želim, a želela sam mir.
Usred posla zazvonio mi je telefon i poznanica me je panično i plačno o nečem obaveštavala.
''Stani stani, hajde iz početka, ništa te nisam razumela.'' - rekoh joj.
''Mama mi je u bolnici, hitno treba da je operišu a nema krvi. Imaš li nekog ko može da da krv ili nekog u Zavodu za transfuziju?'' - ponovila je smirenije.
''Imam.''
''Koga?''
''Sebe.''
''Pa jesi li nekad davala krv?''
''Pa nisam. Al baš bih sad mogla da počnem...''
''Zezaš.''
''Ne zezam.... ajd ćao, smatraj da je rešeno. E, da, samo mi kaži gde je mama, u kojoj bolnici i kako joj je ime?''
I tog dana postanem dobrovoljni davalac krvi. Ne mogu da vam dočaram koliko sam bila ponosna, upravo zato što je to veče zasvirala prva sirena. Kao da sam sebi obezbedila nekog džokera, da ako mi se i nešto desi, i meni će se naći neko da pomogne.
To prvo veče pamtim do u minut, naravno, kao i svi... i to kako sam odmah kad je pala prva bomba blizu Podgorice pozvala prijateljicu koja mi je smireno rekla: ''Dobro smo, mila moja, ništa ne brini, evo izlazimo iz podruma... još je sve puno dima i prašine, ali smo dobro.''
Sluđeno sam je upitala ''Pa koliko je daleko od tvoje kuće pala bomba?''
''Čet'risto metara zračnim putem.''
Progutala sam knedlu, pozdravila se s njom, a kroz glavu mi je prošlo ''Ako je ona ovako smirena, ja ne smem da gubim živce. Uostalom, hrabar čovek umire jednom, a kukavica hiljadu puta. Šta bude - biće.'' Ta prva mantra je ostala duboko urezana i jasna svih dana bombardovanja. Pridodala sam joj još jednu nakon nekog vremena ''Ovo ne može večno trajati, sa svakim danom smo bliže kraju.''
To me je držalo sve vreme
Trećeg dana bombardovanja, opet me je pozvala prijateljica s početka priče i kroz plač mi saopštila da je mama umrla nakon operacije. No, sad je još nerazgovetnije pričala i plakala, a ja sam razaznavala njene reči ''Kad je tata umro, bilo je gotovo tri stotine ljudi, a nju neće imati ko da isprati.... Ko da dođe pod sirenama...???''
''Pa ja ću doći'' - čula sam sebe kako govorim, sigurno i glasno, kao da ću moći da zamenim tih 300 ljudi, Naravno, na ispraćaju nisam bila jedina.
I tako kako je krenulo, ja dam sebi u zadatak da postanem ''ratni profiter''.
Evo šta sam sve zaradila:
- sestru po krvi
- postala dobrovoljni davalac - trajno
- naučila jedan kompjuterski program
- upoznala čika Duška, jednog od najzanimljivijih ljudi
- sva svoja dotadašnja znanja stavila na probu - i položila.
Elem, pišem vam da vas podsetim ili informišem ukoliko niste čuli - da će sutra tačno u podne zasvirati šizela i sviraće 60 sekindi.
Pokušajte da se ne štrecate.
Pokušajte da ne psujete.
Pokušajte da se pomolite za sve one koji nisu sa nama i da se zahvalite za sve one koji jesu, uključujući i vas same.
A možete i da dobrovoljno date krv - sjajan je osećaj!