Kako doci do Guads-a?
Sa severa se do Guads-a zvanicno dolazi autoputem broj 285, koji sece dijagonalno Novi Meksiko, za sta hvata zalet jos od Denvera u Koloradu i ne zaustavlja se sve dok se na jugu Teksasa ne zabode u devedesticu, podjednako besmislen autoput skoro na samoj granici sa Meksikom.
285-ica izgleda kao “put kojim se redje ide”. Mi koloradjani, u tesko natovarenim terencima sa opremom za visednevno kampovanje na surovom terenu, iz nasih gradica krecemo na put u sam cik zore. Dvestaosamdesetpeticu obicno ubodemo negde ispod Las Vegasa u Novom Meksiku, nakon sto se za rucak prezderemo u nekoj od odlicnih meksikanskih hamburgerdzinica na obodu grada. I onda nepreglednom brezuljkastom prerijom iz vestern filmova krstarimo jos jedno pola dana, prolazeci kroz cuveni Roswell, smrdljivu Artesiju, Karlsbad i gomilu malih mesta kojih ne da nema na mapama, nego se i GPS pored njih uglavnom pravi blesav.
Na putu uglavnom nema nikoga, sem kamiona koji voze radioaktivni otpad iz Los Alamosa ka WIPP-u, a u pratnji im se smenjuju lesinari, state trooper-i, kotrljajuce prerijsko zbunje i naravno UFO-i, u blizini Roswella. Pogled luta izmedju sparusenih ravnica na istoku i blagih obrisa planina na zapadu Novog Meksika, u pravcu Sokoroa i Alamogordoa-a, gde je detonirana prva atomska bomba 1944. godine. Benzinske pumpe su relativno retke, tako da treba tu i tamo pomalo planirati potrosnju.
Karlsbad i okolina
Neobicni mestani Karlsbad nazivaju Karlove Vari, prema “originalnom” gradu u Ceskoj. Iako u njemu stanuje oko desetak hiljada ljudi, okolina ne stvara utisak mesta u kome vrvi od zivota. U zabacenim i mahom nenastanjenim dolinama nalaze se brojne rafinerije nafte, iako u samom Novom Meksiku nema naftnih izvora. Ali zato vodonik sulfida ima na svakom koraku i cesti su znaci pored puta koji upozoravaju na njegovu toksicnost i ne savetuju predugo zadrzavanje manje-vise nigde.
Ali miris pokvarenih jaja pokriva nesto mnogo ozbiljnije. Elem, tlo u ovoj oblasti Amerike sacinjeno od oko kilometar debelog i milionima godina seizmoloski stabilnog sloja soli (salt dome), u kome je decenijama upraznjavan narocit oblik rudarsva, pre svega kalijuma. Uz dodatak pomenute srecne okolnosti da u okolini zivi veoma mali broj ljudi, u ovoj oblasti je izgradjeno prvo trajno odlagaliste za transuranski nuklearni otpad, WIPP (Waste Isolation Pilot Plant). Zahvaljujuci postrojenju koje uspesno radi vec desetak godina, ozivela je ekonomija ove inace mozda najsiromasje oblasti SAD-a. Nedaleko odatle, sedamdesetih godina detonirana je i jedna od nekoliko podzemnih atomskih bombi u okviru propalog programa za pronalazenje civilnih upotreba nuklearnog naoruzanja. Tako da je na prvi pogled nejasna vizija lokalnih vlasti da ovde razvijaju turizam (i filmsku industriju).
Ipak, nekadasnja zemlja Meskalero Apaca ima narocitu lepotu u toj surovosti. Mesto je zbivanja romana Vinetu, Karla Maja, a na zabacenim putevima u sumornim i suncem spaljenim obroncima snimljene su nezaboravne scene filma Easy Rider. Sto je najvaznije, pravi je raj za nas pecinare.
Okupljanje u Bat Motelu
Speleolozi, mahom iz Kolorada i Novog Meksika, pojacani kolegama iz raznih drzava se tri ili cetiri puta godisnje skupljaju na maloj hacijendi u Karlsbadu, cija je vlasnica, Pet Sajzer, nesumnjivo dobre duse i verovatno pomracenog uma otvorila svoj dom ne preterano urednim ali ludacki veselim pecinarima. Kuca ima prostrano dvoriste u kome se moze kampovati, sobu za goste sa spavanjem na podu, dva kupatila, solidno opremljenu kuhinju i cetiri persijske macke. Gazdarica ne ocekuje za uzvrat nista, sem dobrog i bezbednog pecinarenja za sve goste i puno prica, uz jos vise preterivanja, po povratku. Od nedavno obozava diskretne poklone u vidu domace srpske rakije od kajsije.Cilj ovih kvartalnih ekspedicija je istrazivanje i mapiranje jedne iz mnostva velikih i bogato ukrasenih pecina, smestenih u Guadalupe parku: Three Fingers Cave. Obicno se u ovoj pecini radi jedan ili dva dana, dok se treci dan koristi za turisticki obilazak drugih objekata zavucenih u ovim brdima. To su pre svega Skrivena pecina, Crna, Devicanska i naravno Cottonwood.
Rad u pecinama u Guadsu je strogo regulisan zakonom, jer je rec o izuzetno lepim i delikatnim objektima, koji su uz to i relativno lako pristupacni. Zbog toga su pod zastitom drzave i u nadleznosti federalne sumske uprave (U.S.F.S.). Za rad u njima je potrebno sumskoj upravi podneti predlog istrazivackog projekta na akademskom nivou, koji se razmatra godinu dana unapred i organizatorima se dodeljuje vrlo restriktivan broj dozvola za pristup pecinama. Precizno je definisan broj ucesnika svakog tima i dozvoljeno vreme boravka u objektima, kao i aktivnosti. U nekim od pecina, kao sto je recimo Second Parallel u Cottonwoods-u dozvole se izdaju za svega dva radna dana u mesecu, sa timom od maksimalno 6 ucesnika i pod vodjstvom rendzera, koji je i sam pecinar.
Texas Camp
Akcija u Three Fingers pecini obicno pocinje zabadanjem satora po mrkloj noci, u divljini poznatoj kao Texas Camp, blizu opskurnog gradica Queen. Do kampa se dolazi preko dvadesetak milja surovog kamenjara, uz pomoc vozila sa visokim odstojanjem od zemlje i obaveznim pogonom na cetiri tocka. Ni blokada diferencijala nije sasvim nepotreban gadget. Put je veoma uzan, sa strmom ivicom koja vreba spoljne tockove, tako da se covek za volanom pristojno oznoji.Od kampa do kanjona u kome se nalazi pecina potrebno je jos oko sat lomatanja u dzipovima, na koje se polazi u sam cik zore, nakon dogovora i solidnog jutarnjeg prezderavanja. Jamski ulaz u pecinu nalazi se dobro skriven u nekoliko stotina metara dubokom kanjonu i do njega se dolazi relativno lakim hajkom, pri kome je pametno zaobilaziti zvecarke koje se suncaju na kamenjaru i ni malo ne vole da im neki blesan sa rancem skace preko glave.
Three Fingers Cave
U pecinu se ulazi niz sedamdesetak metara duboku vertikalu, odvojenu od spoljnjeg sveta teskom zakljucanom kapijom. Nakon sto se otkaci sa uzeta, ulazi se u glavnu dvoranu kojom dominira neverovatan pecinski stub visok dvadesetak metara i ogrnut kalcitnom draperijom, nazvan Bell Canopy. Iza njega se proteze pravi lavirint pecinskih kanala, izmedju ogromnog kamenja koje je otpalo sa plafona. Na tom mestu se pecinari razdvajaju u timove od po 3-4 coveka koji odlaze u svoje delove pecine da istrazuju, mapiraju i dokumentuje ono sto im je planom istrazivanja dodeljeno.Pecina nosi ime po karakteristicnom stalagmitskom ukrasu skrivenom u dubini i prepuna je prelepih formacija, od nebrojeno mnogo stalaktita i stalagmita, do delikatnih helaktita, saliva, draperija, mesecevog mleka, bigrenih kada i jos cega sve ne. Na pojedinim mestima je potrebno promeniti obucu, da bi se sacuvala praiskonska cistoca povrsine nekih od saliva preko kojih se mora preci da bi se dublje zaslo u pecinu. Za sada je istrazeno svega nekoliko milja ove pecine, uz veoma mnogo otvorenih pravaca koji vode u nepoznato. Otkriveno je i nekoliko vertikalnih delova u pecini visine 50-70 metara, koji cekaju svoj red da se neko u njih zavuce.
Nakon celodnevnog rada, ekipe se nalaze u glavnoj dvorani, prebrojavaju se i uz veseli zamor i sveopstu zajebanciju izlaze na povrsinu. Napolju je obicno vec kasni suton i uz bledunjava pecinarska svetla i dosta bauljanja po mraku bez mesecine ekipa patuljaka izlazi iz kanjona. Zvecarke su zamenjene pumama, koje radoznalo vrebaju iz daljine i merkaju one koji zaostaju, tako da i na njih treba paziti.
Po povratku u kamp zapocinje proces ishrane pecinara, koji obicno ima elemente orgijanja u kulinarskom smislu. Svako ko je ikada isao sa speleolozima na teren zna da niko ne moze da pojede toliku kolicinu hrane, cak ni Strongman. Neko je jednom premerio dnevnu kalorijsku potrosnju prosecnog pecinara – oko 3 puna maratona! Ovaj put su se istakle drugarice Johanna i Gwen, koje su u Guads potegle cak sa Aljaske i sa sobom donele meso ubijenog losa, upecanog pa dimljenog lososa i sveze uhvacenog aljaskanskog halibut-a. Srpski deo ekipe je ribu naravno zafrljacio pumama i posvetio se izvanredno ukusnom mesistu od losa, spakovanog u strogu formu lokalnog specijaliteta - taccos-a.
Sledeceg dana se ritual ponavlja i u obicno posle svake akcije ekipe donose sa terena oko pola milje novih pecinskih kanala. Za treci, slobodan dan na terenu, nasa mala ekipa je dobila dozvolu za ulazak u Drugu Paralelu, tesko dostupnu zonu pecine Cottonwood.
Cottonwood, Second Parallel
Cottonwood je velicanstvena pecina i pomalo podseca na Ameriku: velika, otvorena, pravolinijska, sa nekim od najvecih pecinskih ukrasa na svetu. Izgleda kao podzemni aerodrom. Ulaz sirine od oko 50 metara i visine od skoro 30 baca svetlo dobrih par stotina metara u dubinu njenog grotla. Jos se sa ulaza na dnevnom svetlu vide ogromni stalagmiti i stubovi, dok sa plafona vise draperije velicine nekoliko spratova. Gigantski salivi se kao kameni vodopadi obrusavaju sa samog plafona do dna pecine.Kad se udalji od ulaza, plafon pecine se gubi u mraku i ne silazi na nize od tridesetak metara od zemlje (sto je recimo visina standardne osmospratnice). Najveci ukras u pecini je Golijat, stalagmitcina od preko 20 metara i dobrih petaneastak u precniku. Kanal pecine se ne smanjuje vec se strmo spusa dobrih pedesetak metara, kada se nailazi na iznenadni kraj! I taman kad covek pomalo razocarano pomisli – “pa jel’ to sve?”, u jednom cosku se pod peciniskim svetlima ukaze mala betonirana cev, zabravljena teskim gvozdenim vratima. To je ulaz u podzemni svet, poznat kao Druga Paralela.
Izvanredno delikatan deo pecine dobro je zasticen iza ovih vrata, ne bez razloga. Vandali su nekoliko puta upadali u lako pristupacnu Drugu Paralelu, lomili jedinstvene ukrase i pokusavali da ih iznesu kroz guzenje u medjupecinskom prostoru na svetlost dana, gde su obicno odustajali i osakacene komade bacali u prasinu pored staze kao obicno kamenje. Danas je ovaj deo pod federalnom zastitom i provalnicima se preti nemilosrdnim kaznama od desetak i vise godina zatvora, tako da je vandalizam potpuno eliminisan.
Kada se prodje kroz gvozdenu kapiju, sledi pedestak metara guzenja kroz razlomljeno kamenje i uske kanale, nakon cega se izbija u jos jednu aerodrom kanalcinu, u kojoj sa za pecinare neuobicajeno prijatnim uspravnim hodom, sa rukama u dzepovima ili za rukohvatima fotoaparata, seta po pecini prepunoj nakita i uziva.
Jedan od najinteresantnijih detalja u pecini su tzv. “barski stolovi”, po kojima je ova pecina jedinstvena i ilustruju vaznu prekretnicu u formaciji ove pecine: kada je bila polupotopljena i posle toga. Ovo je ujedno i vlazan deo pecine, ali je vodopropustljivost potpuno neverovatna. Dve susedne prostorije koje na prvi pogled imaju pristup istom podzemnom jezeru prividno se protive zakonu spojenih sudova: nivoi vode su za razmaknuti za oko jedan metar, sto ukazuje da se radi ne o jednoj nego o vise vodenih ravni koje se uopste ne mesaju.
U jednom delu Druge Paralele nalazi se mala kolonija slepih miseva, koji su jos uvek u hibernaciji, posto prolece jos nije sasvim stiglo. Veoma smo im se obradovali, narocito sada kad sa istoka USA dolazi posast zvana WNS (White Nose Syndrome) koja ozbiljno preti da na ovom kontinentu potpuno izbrise slepe miseve kao vrstu.
Iz ove pecine je nemoguce izaci ravnodusan ako iole volite podzemni svet. Opcinjeni i prezadovoljni, fotografisuci usput sve sto blic moze da obasja lagano se vracamo do ulaza. Sledi rusenje kampa, pakovanje kamiona i povratak u civilizaciju: Bat Hotel, safehouse za pecinare kod ranije pomenute prijateljice, gde prvi put posle nekoliko dana spavamo pod krovom, uz tuseve i odlicnu picu koju mese “za poneti” u obliznjoj karlsbadskoj piceriji. U cik zore nasa dva terenca krecu na dvanestak sati dug put ka Denveru, ali ne pre nego sto se u Roswell-u okrepimo vanzemaljski dobrim sladoledom sa cilijem, u Frozen Custard-u.
Malo vecu selekciju fotografija mozete videti na: Guadalupe