Ona me voli kao sto me niko nikada nije voleo, niti će me voleti.
Nekada je živela srećan, gotovo idiličan život, kao knjeginjica iz nekog ruskog romana. Dane je provodila u slatkoj dokolici, besposličareći na suncu, šetajući svojim spahilukom. Verovao sam velegrad nije za nju, mislio sam da joj je dolce far niente u prirodi važniji nego ja. A morao sam ići. I napustio sam je - teškog srca, ali za njeno dobro.
Prevario sam se. Stizale su vesti da dane bez mene provodi snuždena, da pati. Ni ja nisam od kamena. Iako je nikada neću voleti onako kako ona voli mene, srce mi se kidalo od pomisli na greh koji sam počinio. I vratih joj se da je povedem sa sobom. Ah, kako je samo srećna bila kada me je ugledala! Čitav dan se nije odvajala od mene. Strahovala je, zaljubljena ženska duša, da će ponovo biti napuštena.
Sada zivi na četvrtom spratu s pogledom. To joj je, što joj je, nikome baš sve nije potaman. A proces prilagodjavanja je bolan. Posebno za mene. Ona izgleda sasvim OK.
Elem, najnoviji hobi mi je vospitavanje moje verne ali rustične Anđeline. Podučavam je varoškim manirima, gledam da je nekako naučim na urbani život. A to mi dođe kao da sam nekakvu pastiricu naviknutu na rosnu travu dovukao je na asfalt, našminkao je, nasadio je na visoke štikle. Gledaš je a ona kao procvetala, lepša nego ikada. I taman misliš da je sve rešeno, ali ne! Lepa čobanica se prvom prilikom izuje, pa hoda bosa.
Dakle, Anđa je zbunjena. Treba joj pomoć. Prinuđeni smo da zajednički rešavamo praktične aspekte njenog naizgled jednostavnog psećeg života. Evo ne primer uriniranje. Iskreno da vam kažem, pojma nisam imao koliko puta, kada i gde ona piški. A zašto bih to i znao? Ne zna ni ona za mene. Znao sam samo da je svesna da kuća nije mesto za takve rabote i to mi je bilo dovoljno. Sada sam upućeniji u njene fiziološke potrebe nego u svoje. Ali ne ide nam baš najbolje. Izvedem je na ulicu čekam a ona ništa.
- Oćeš li, ’leba ti da piškiš!
Ništa.
- Piški, ženska glavo, piški, šššššššššššššš!
Ništa.
- Aman, ajde već jednom!
Ništa.
- Anđelina, daću te veterinaru da te uspava pa ću slamom da te napunimo.
Ništa
Utom došetamo mi do parka a ona na travu pa piški. Nije, jadna seljančica, shvatila da je trotoar priroda, tako joj urbano delovao.
Drugi put krenemo u šetnju, ona njuška, zrdavi se s prolaznicima, svi se tope od miline, komplimentiraju je (A stvarno je lepotica. Od kako se ne valja po blatu i prašini i ne tuče se s komšijskim kerovima lepa je kao filmska zvezda. Dlaka joj se sjaji od dobre hrane, jer više njenih omiljenih poslastica: pacova, ptica, krtica i đubreta.) I šetamo mi tako, a ona nikako da obavi ono zbog čaga smo krenuli u šetnju. Na kraju, vratimo se kući neobavljenog posla. Malo mi je čudno bilo, ali ponavljam, nisam baš poznavalac njenih urinarnih navika.
Nije puno prošlo, poslujemo mi nešto po kući, kad kuc-kuc, neko kuca na vrata.
- Ko je?
- Komšija s trećeg?
- O, izvolte dragi komšija,
A komša smrknut, kao preživala žrtva cunamija, širi neke čaršave i kaže mi
– Sve je ovo popišano!
Odemo na terasu, kad tamo: moja štićenica organizovala klozet u jednom ćošku, tačno iznad komšijskog veša. Sad znam zašto je onako bezbrižno trčkarala ulicom: sve je bila obavila još pre šetnje pa može na miru da se rekreira.
Lepo sma joj objasnio da to tako ne ide, ali džabe. Opet je šmugnula na terasu i napravila isti belaj.
Komšiji sam se prvi put izvinio, oprao veš, platio čišćenje terase. I drugi put on je bio jako neprijatan a ja sam se opet izvinio, oprao veš, platio čišćenje terase. Trećeg puta još nije bilo, jer Anđu više ne puštam na terasu od straha da me ne posvađa s komšilukom. (Uzgred, uopšte mi nije jasno kako tip nema razumevanja za moju jadnu kerušu, kad i on ima pseto koje za razliku od Anđeline laje, kad ima decu na koju se dernja kao pomahnitao, kad ima ženu koja je skroz neurotična i koja kad joj nešto nije potaman urliče kao besom mučena. I još mi nije jasno kako se usudi da se kači s nama em smo puni razumevanja em živimo IZNAD njega i mogli bismo, kad bismo hteli, život da mu pretvorimo u pakao. Dovoljno bi bilo da kupim par klompi i da po kući hodam u njima umesto da, kao do sada, poput Aleksandara Zajceva nečujno klizam po podu ne bi li ga poštedeo galame.)
A naša ljubav cveta (moja i Anđina, ne moja i komšijina). Svakoga dana šetamo, družimo se, ili udvoje ili s dečkima, igramo se u parku, stičemo nove prijatelje. Ukratko: super nam je. I kažu da ljudi koji imaju životinje duže i srećnije žive.