U poslednjih 15 godina konstantno mastam o 3 situacije. Nisam siguran kako se to zove u psihologiji ali to je neka vrsta projektovanja sebe u odredjene zeljene situacije. Znaci ovo se ne desava dok spavam, nego dok sam budam =]
Slede 3 scenarija koja se nikada nisu desila, a koje mi uglavnom dolaze dok slusam mjuzu:
1. Pustam muziku u jednom malom klubu pored Ibra gde se sakupljala ekipa iz mog detinjstva. Pre par godina taj klub je izgoreo ali moj "san" je jos uvek prisutan. Zamisljam kako me gazda kluba (inace moj drugar) testira. - Ajde Spiro pusti mi jednu stvar, ako mene
Istorija napreduje u protivrečnostima, što su dobro zapazili oni koji su o njoj ozbiljno mislili, bez obzira da li se radi o Hegelu, Marksu ili Valerštajnu. Protivrečnosti istorije postaju belodane „običnom svetu", koji se ne bavi njome profesionalno kroz naučna istraživanja, tek u vremenima kriza i nestabilnosti, kada ljudi, vođeni svojim egzistencijalnim porivima, počinju da se pitaju šta nosi dan, a šta noć.
Sinoć je u „Božidarcu“ odigrana predstava „Dragi tata“. Neću reći pred punom salom, jer sala nije bila puna.
Nažalost.
Iako je pisac ovih redova filolog (skoro pa sam i sama to zaboravila) ovo neće biti pokušaj književne, pozorišne, ni bilo koje druge kritike. Čak ni analiza.
Na sreću.
Piše: Rodoljub Šabić
Juče je preminula Olivera Milosavljević, profesorka istorije na beogradskom Filozofskom fakultetu.
Umrla je i iznenada i prerano, u 64.godini.
Poznavao sam profesorku Milosaljević, imao prilike da se s njom srećem i razgovaram, ne toliko intenzivno da bih mogao reći da smo bili prijatelji, ali svakako dovoljno da bih mogao reći da sam imao zadovoljstvo da poznajem jednu kulturnu, izuzetno obrazovanu i dobronamernu ženu.
Imao sam i to zadovoljstvo da je upoznam, čitajući neke od njenih radova, većinom posvećenih antifašizmu i
O pedalanju indonežanskim i maležanskim Borneom, o ekološkoj katastrofi koja se dešava na ostrvu, o starosedeocima koji su u ne tako davnoj prošlosti bili lovci na glave, o njihovom tradicionalnom načinu života u takozvanim dugačkim kućama, o oranguntanima koji žive jedino ovde, o nekim dobrim ljudima...
*
„Vi ste novinar!", uzviknula je mlada devojka u maležanskoj ambasadi u Džakarti gledajući kopiju moje novinarske legitimacije. Lažne. Zapravo, legitimacija je prava ali ja nisam novinar. Nju mi je napravio prijatelj koji je imao svoje novine u Mađarskoj. I sam iskusan putnik, predložio mi je da odštampam legitimaciju, da je plastificiram i prema potrebi pokažem na ulazima u neke značajne kulturno-istorijske objekte, pošto ponekad novinari ne plaćaju karte. Imala sam je već više od godinu dana prikačenu kao dži-peg fajl u nekom mejlu, ali tek sada sam je odštampala, uradivši kako mi je rekao. Rešila sam da priložim sva moguća dokumenata kako bi mi odobrili vizu.
Vecina ljudi se plasi smrti. Starost samim tim vecina veze za kraj zivota. Ipak, pitam se, zasto se ljudi plase godina?
Na sve strane reklame, kako da izgledate mladje, kako da ispeglate bore, kako da sakrijete sede... Da li se time zavaravaju drugi ili mi sami? Zasto mislimo da cemo time sto smo zavarali godine, zavarati i starost? Zasto mislimo da cemo zavarati smrt? Pa onda naslovi, ima 50 a izgleda kao da joj je 20... i tako redom.
Cesto roditelji kazu kako im deca brzo odrastu i da bi voleli da su jos mali. Ipak, moje misljenje
наспрам традиционалних облика веровања и језичких формализација их,они,духом у потрази, теже да дају подршку сумњивцима који не следе језик Цркве као пуки одјек прошлости,у размерама језичких слика и освешталих сижеа,него наслућујућ сложене поступке религиозне игре и драматизација,ироније,патоса,меланхолије и нарације која излаже каталоге постисусовског постојања,јалов труд улажу да се дорека Догме домогну.
Iza njive sa ražom, prostiralo se polje pod zelenim žitom; vidjeli su se i visoko uzdignuti, okaštreni brijestovi sa ostavljenom ćubom na vrhu. Na nebu je, nepomičan i lepećući krilima u mjestu, lebdio škanjac koji je nešto ciljao na zemlji – tačno nad Stojčevom glavom i u zenitu neba!
Krajem sptembra u prostorijama UNS-a održana je tribina čija tema je bila: "5. oktobar - petnaest godina kasnije". Učesnici tribine su bili Vesna Pešić, sociološkinja, Čedomir Jovanović, predsednik Liberalno demokratske partije (LDP), Slobodan Antonić, sociolog i Jovo Bakić, sociolog.
Ako zanemarimo varnice između Čedomira Jovanovića i Jova Bakića vezane za ulogu postpetooktobarske “oligarhije”, manje-više svi govornici su se složili oko onoga šta je zapravo taj datum predstavljao – želju naroda da se prihvate rezultati izbora i da politika države krene u nekom novom pravcu. Ono oko čeka nije postignut konsenzus jeste dilema da li je peti oktobar bio revolucija ili prevrat? Svako je dao svoj sud i svoje obrazloženje, tako da je ostalo na građanstvu da, sa ove vremenske distance, izgradi i odredi svoj stav i da svoj sud u skladu sa iskustvom, znanjem i informacijama koje poseduju a vezano za taj istorijski dan. Pa i period.
On Monday 5 October I attended a talk on British women in Serbia in the First World War. Many of these women are well known in Serbia, although barely known in the UK. Around 3,000 foreign medical workers served in Serbia during the war, of whom approximately 700 were from the Scottish Women's Hospital (SWH). Not all the volunteers were Scottish - they were international - but they were all women.
Volim da radim dokumentarne filmove. Takođe, volim istoriju. Još od filma „Tako, a ne inače", nisam imao priliku da radim istorijski dokumentarac. Pružena mi je prilika ponovo i dao sam sve od sebe da je iskoristim najbolje što mogu. U jednom od prethodnih blogova sam stavio insert baš iz tog filma. Doduše, kao ilustraciju za nešto drugo
TPP - Trans Pacific Partnership je sporazum o slobodnoj trgovini između SAD i drugih brojnih nacija lociranih oko Pacifika. Ako se usvoji, on će uticati na sve, od poreske polise do zaštite intelektualne svojine.
Znam ja koliko je sati, nego vi ne znate kako je meni. Zato što k'smet ne spava, radi prekovremeno. Naročito kad ga pominjete u kombinaciji sa glagolima povezanim sa telesnim aktom razmnožavanja.