Trieste e nostro, napisao je iznad teksta koji sledi ispod a sve to na FB, moj drugar Stjepan Mimica.
Izložba o šopingu Jugoslovena u Trstu
Tanjug | 13. 12. 2014. - 14:53h | Komentara: 0
U Galeriji likovne umetnosti poklon zbirka Rajka Mamuzića u Novom Sadu u sredu, 17. decembra, biće otvorena izložba pod nazivom "Ponterošo/Memorie".
Postavka nastoji da podstakne sećanja na šoping Jugoslovena, koji je svoj vrhunac doživeo 1978. godine na trgovima Trsta, a ona to čini uz pomoć fotografija, video-prezentacija, dokumenata
U nekim zatucanim krajevima Balkana i ostalog sveta vlada mišljenje da je Internet nešto kao i nauka: zanimacija za dokonu gospodu. Ili kao pivo: može da posluži za dobro raspoloženje i laku zabavu, samo ne treba preterivati.
To o preterivanju obično govore oni koji inače nemaju šta o temi da kažu. Dobro je, samo ne treba preterivati. Pa naravno da ne treba preterivati - ni u čemu. Dišite duboko jedan minut pa će vam se zavrteti u glavi i biće vam zlo jer organizam ne trpi preterivanje u disanju.
Ali dobro, ne treba preterivati sa Internetom.
Pre pet ili
"Totalitaritolozi" su radni naziv za pristalice teorije totalitarizama.
"Brisel će nas suočiti sa priznavanjem Kosova i na to moramo da budemo spremni", rekao je predsednik Nikolić. Premijer mu je replicirao, rekavši da to nigde nije pročitao i da takva solucija nije na dnevnom redu. Nekome ko pokušava da se snađe u lavirintu političkih događanja i njihovih struja i uticaja moralo je na um da padne pitanje: "Zašto je predsednik iznebuha krenuo da insistira na nekakvom briselskom 'zahtevu' i zašto baš sada?"
Jedna ZEN pričica koju ste verovatno nekad čuli ili pročitali. Da bismo učvrstili gradivo, ponoviću je.
Sede učenici prekrštenih nogu ispred Zen učitelja i postavljaju mu pitanja. Jedno pitanje glasi: Šta je najskuplje na svetu? Učitelj odgovori: Crknuta mačka. Učenici začuđeni izbuljiše oči! Jedan se usudi: A zašto? Zato što joj niko ne može odrediti cenu, odgovori Učitelj.
Ima jedna zemlja u kojoj sve i svi imaju svoju cenu, mada bi po meni bilo bolje da crknu pa makar bili najskuplji na svetu.
Prijatno sam iznenađena zbog otkrića da je put koji vodi južno iz Daveija asfaltiran i dosta dobar. To me dodatno oraspoloži, čineći da se osetim kao da sam neočekivano dobila neki dar koji mi omogućava ne samo komfornije nego i zanimljivije putovanje. Jer dok vozim, mogu da opušteno posmatram život oko sebe ne brinući se da li će mi točak upasti u neku rupu ili će moj šezdeset kilograma težak bicikl odskočiti od oštrog kamena bolno škripeći.
Dere se neko... Neka budala se dere. Mora biti da je budala. U stvari - dve budale, najmanje. Pročkiljim na jedno oko i pogledam na sat na kaseti koja mi je pored glave: pola šest.
PA POLA SEDAM IM MAJKI MAJČINIH DA IM MAJKI ...
O jebem ti život i svet u kome se budale svađaju nedeljom u pola šest kad će truba tek za pola sata?! Vidim da su još neki poustajali I gledaju kroz prozor scenu koja se odigrava ispred paviljona: dvojica se, otimajući se oko nečega što ne vidim onako podignut na lakat , psuju na stranom jeziku.
„Šta je ovo, koji im je qrac?" - pitam.
„A ništa, treba drva da se cepaju." - sležući ramenima kaže mi nepoznati, plećati momak.
„Mmmm, znam." - kažem pokrivajući se po glavi. „Niko neće... Pa i ja bih nekom jebo mater da me sad na ciču istera."
Pogleda me sa smeškom. „Ma jok Oni se otimaju za sekiru. Slovenci." - slegne ramenima. - "Ustaju u pet da bi se domogli sekire."
Tog dana sam saznao da su nas u goste primili pripadnici odeljenja alpskih izviđača. Ili čete, možda. Nisu baš svi bili Slovenci, a samo su šestorica bilo reprezentativci u nordijskim disciplinama. Nisam ni zano da se Jugosalvija takmiči u nordijskim disciplinama?! Čak ni da je cepanje drva zorom po ciči jedna od njih.
...
Moja draga gošća iqiqiq:
Samo otvorite hronike novina, iz meseca u mesec, naslovi su: „.. SAMOUBISTVO U CENTRU BEOGRADA: Devojka skočila ..." (<LINK), ,,Devojka (16) sekla vene žiletom...'', ,,..TRAGEDIJA U NOVOM BEOGRADU: Muškarac skočio sa sedmog sprata''...
Ili : Matt Taylor, molim te nemoj da menjaš košulju.
Piše: Rodolјub Šabić
Šta su to "bezbednosne provere"? I ne upuštajući se u pokušaj da ih "definiše", većina ljudi će ih "prepoznati" kao aktivnosti određenih državnih organa čiji ishod može da ih spreči u ostvarivanju ili konzumiranju nekog interesa ili prava. Da ih spreči da rade određen posao, vrše određenu funkciju, učestvuju na nekom skupu, nešto studiraju, imaju neku stvar...
Nedavno je naš sugrađanin A.K. ne znam da li rukovođen tim što je uskraćen u nekom interesu ili pravu, ili iz "apstraktnih" razloga, svejedno, nadležnim podneo zahtev za
Povodom deset godina pokreta Novi optimizam u Zrenjaninu
Da li su mogući gradovi bez građana — i šta bi preostalo od identiteta gradova kad bi iz njih bio izuzet onaj nezaobilazni začin koji čine upravo ljudi koji celokupnim svojim (javnim) delovanjem doprinose mapiranju i markiranju upravo tih, identitetskih mesta.
Zato kada kažem Zrenjanin — ja prvo pomislim: Guta.
Pokriće za tako nešto svakako je u dvoipodecenijskom postojanju pozorišnog kluba Zeleno Zvono (osnovano 1991), odnosno desetogodišnjem radu pokreta Novi optimizam (2004) čiji je Branislav Grubački Guta osnivač i lider. Još tokom devedesetih Zeleno zvono postalo je diskusioni klub ali jedan od najprepoznatljivijih centara građanskih, antiratnih aktivnosti.
Vjeran Miladinović Merlinka je, tokom NATO agresije na našu Otadžbinu, vredno radio na nečemu što je nadživelo i njega.
Želeo je da svom narodu izgradi mesto za odmor. Odmor od svega. I u inat rušenju od strane agresora.
Naravno da niko ne vodi računa o tom mestu. Vremenom će nestati.
Vjerane ljudino, hvala.
p.s. zabeleženo zahvaljujući prijateljima iz ukinutog ritma herca all stars, sada ekipi http://markazvaka.net/
Gospodar muva, nije čak nikada ni čuo za Vilijama Goldinga, prosto, bio je ovisnik. Muve su bile njegova opsesija! Od kako pamti, iznalazio je stotine načina pokušavajući da ih privuče sebi, uglavnom sa skoro nikakvim uspehom. Muve se nisu obazirale, bežale su od njega svojim ekscentričnimcikcak letenjem u svim mogućim i nemogućim pravcima. Iako je do malog prsta na nozi bio obuzet muvama, nije mu bilo teško da primeti neverovatnu organizovanost pčela i mrava. Tim više su mu muve bile draže, samostalne, nezavisne, svaka svojim poslom. Njegova najveća ovisnička