Mafia je naziv za „opasno društvo, i udruživanje ljudi sa opasnim ciljevima". Naziv potiče od istoimenog tajnog razbojničkog društva osnovanog na Siciliji 1860.godine. Do 19. veka, mafija se povećavala prerastajući u moćnu frakciju orjentisanu ka kriminalu, sa sopstvenim pravilima I ovlašćenjima. Za većinu ljudi je postala neka vrsta religije, "poštovanog društva".
Kriminogeno organizovane grupe, mafije ili kako god ih zvali nisu prošlost - bilo ih, ima ih i biće ih. Razlika je što su to ipak tajna (najvećim delom) udruženja, koja koristeći veze sa postavljenim
Religija se nedovoljno distancira od tkzv "religioznih" bez obraza ljudi koji svoju grupu ,gle paradoksa upravo " obrazom nazvase. Manipulacije na izvoz .
Oni drugi sto sebe prozvase borcima za ljudska prava ,gle paradoksa , sami sebi dadose pravo na jednu jedinu jedinstvenu I apsolutno jedinu legitimnu politicku percepciju. (Na ovakvom monopolu na politicki legitimetet I sam Miskovic im moze komotno zavideti naravno u sferi trgovine).
Ne ne gospodo ne pricaju oni nama o zlocinu jer svaki normalan covijek zlocin osudi oni nama spocitavaju
"film "Vrela Krv" je duboko antifašistički, a njegova projekcija i diskusija nakon projekciije nisu nimalo zamišljeni kao promocija neonacizma i fašizma." (Dušica Parezanović )
Stigao mi email od Lazara Pavlovica, pa bih da ga podelim sa vama, mislim da je vazan i da za zasluzuje paznju, a tice se sutrasnje premijere filma Vrela krv
Pre trideset godina tacno u Studentskom kulturnom centru odrzan je prvi feministicki skup u takozvanoj istocnoj Evropi, u Beogradu, pod nazivom "Drug-ca zena". Ideja je bila Zarane Papic, moje drugarice iz detinjstva, Dunja Blazevic, njena rodjaka, direktorka SKC-a 1978., bila je logisticka podrska, a ja, koja sam zivela tada u Italiji, dovela sam gomilu italijanki i poneku francuskinju: snimala ceo skup, izvodila perfomanse...i verujte mi, i ne secam se sta sve jos...( koliko je samo zena spavalo kod mene i mojih!). Osim da je bilo fantasticno. Lista ucesnica i ucesnika danas kad je pogledas
Danas sam dobio informaciju da će u nedelju, 2. novembra u 19 časova, u Kulturnom centru „Rex" biti premijera dokumentarnog filma „Vrela krv", koji se bavi pitanjem zbog čega su ekstremne desničarske organizacije ojačale u Srbiji nakon promene vlasti 2000. godine. U dokumentarnom filmu „Vrela krv" prate se događaji čiji su učesnici pripadnici „Nacionalnog stroja", „Obraza" i „Pokreta 1389". Pored njihovih lidera, u filmu govore i sveštenik Žarko Gavrilović, reditelj Goran Marković, književnik Filip David, psiholog Žarko Korać i drugi.
Nakon filma organizuje se razgovor koji vodi Antonela Riha, a učesnici su: Miloš Teodorović (novinar), Milan St. Protić (istoričar), Simon Simonović (Evropa nema alternativu), Mladen Obradović (Obraz) i Miša Vacić (1389).
Mene je ova informacija dovela do ludila, ceo dan sam nervozan i boli me glava. A zašto?
Novi religijski pokreti-sekte, širom sveta, kroz zloupotrebu verskih prava i sloboda, šire paukovu mrezu u lovu na ljudske duše u koju se zaplice sve veci broj lakovernih.Vodje verskih sekti, "inzinjeri" ljudskih duša, suptilnim vodjenjem, uglavnom teze jednom cilju, a to je materijalno bogatstvo. Dok svojim manipulisanim vernicima, sugerišu slepu poslušnost i skromnost, oni se basnosnovno bogate. Druga kategorija harizmatskih lidera sugerišu bekstvo "iz ovog sveta" te svoje sledbenike poducavaju razlicitim tehnikama, kojima se izlazi iz "nesrecne" realnosti i dolazi u stanje blazenstva
Eksperiment u blogovanju
(Podiže ruku)
Ja? Oh...
(Sedne na pod, prekrsti noge)
Zdravo, ja sam Erik i ja sam muškarac koji se oporavlja.
I samo sam sa vama želeo da podelim da se slažem sa ovim što je Tim upravo rekao o osećanju stida zbog svog penisa. Ja mislim da su mnoga pitanja o mojoj muškosti vezana za osećanja stida. U stvari, zanimljivo je da sam tokom Timove priče razmišljao
Ako bih imao novca koliko i slobodnog vremena, to nipošto ne bi valjalo. Mislim - para, uvek nekako ...nađese, snađese,kradese.
Na današnji dan datum širom sveta proslavlja se Dan Reformacije. 31. Oktobra 1517. godine Martin Luter zakucao je svojih čuvenih 95. Teza na vrata crkve u Vitembergu. Ovaj događaj pokrenuće niz drugih događaja koje će kasnije usloviti stvaranje Protestanske crkve i period Reformacije.
Ukratko bi osvrnuo na neke istorijske činjenice koje su prethodile ovom događaju. Pored simonije - prodavanja činova u crkvenoj hijerarhiji, jedan od niza stvari koje su pogađale tadašnju Rimokatoličku crkvu bila je prodaja oproštajnica. "Indulgencije" ili oproštajnice su bili dokumenti koje je Rimokatilička Crkva u 16. veku radi otkupa greha prodavala narodu. Da budem precizniji, oproštajnicom su se mogle otkupiti godine koje upokojena duša treba provesti u čistilištu, mestu u kojem se prema Rimokatoličkoj soteriologiji (nauci o spasenju) čovek iskljupljava za grehe koje za koje se nije pokajao u toku ovozemaljskog života.
Ovako se oglašava moj mobilni kada mi stigne neki SMS. Snimio sam glas svoje kćerke sa željom da me podseća na nju. A i: što bi me cimao neki рингтон koji je osmislio neki tehničar tamo negde u Finskoj?
Kako sam malke nagluv, postavio sam sebi za osnovni zvuk onaj drečavi stari zvuk telefona. Žena, kćerka i ja medjusobno se zovemo "ludim žapcem", što nas seća na način na koji smo se jedno vreme šalili :-)))
- Znash, uopshte nije jasno da li se sprdash sa idejom konceptualne umetnosti ili si pobornik.
- Ne mora da je jasno. Zashto mislish da ovo ima veze sa konceptualnom umetnoshcu?
- Pa ako produzhish josh malo da pishesh stvarno nece imati veze sa nichim. A zashto pishesh?
- Izvire mi.
- O, gde se zapushijesh? Da spasim malo hartije.
- Zar mislish da je uloga umetnika da poduchava, da napada, ili brani?
- Oh, da necesh da kazhesh da uopshte imaju neku ulogu?
- Imaju.
- Na primer?
Možda se sećate, Maldive sam pomenuo još u leto 2006, dakle pre više od dve godine. E pa mogu zvanično da saopštim: diktator Mamun Abdul Gajum je konačno gotov, nakon trideset godina predsednikovanja. Sve čestitke Hindi, Dženi, Valezajni i ostalim prijateljima sa Maldiva!
Kada sam pre pet godina u jednom od brojnih pokušaja samofinansiranja kulture, u postupku
privatizacije kupio jednu propalu firmu, morao sam da govorim na Skupštinskom odboru za privatizaciju i odbranim kontinuitet proizvodnje. Kao nagradu sam doživeo bliski susret sa skupštinskim restoranom.