Posle priličnog lutanja, Srbija se prošle godine konačno nametnula kao ozbiljan partner međunarodnoj zajednici postavljajući problem Kosova pred Međunarodni sud pravde.
Srbija dosledno i principijelno zastupa stav u svim međunarodnim kontaktima i forumima da ne priznaje niti će priznati nezavisnost Kosova.
I ne treba Srbija da prizna nezavisno Kosovo, niti se to od nje traži,ali mora sama sebi da prizna da popstoje mnogi problemi koje treba i koji se mogu rešavati nevezano za to.
Sve je to u redu ali Srbi na Kosovu i građani Kosova moraju da žive i rade,da regulišu osnovne životne probleme koji ne mogu da stoje i čekaju odluke međunarodnog suda pravde.
E u tom pogledu izgleda i vlada najveća konfuzija. Dovoljno je pomenuti samo stavove oko učešća na lokalnim izborima, oko izlaska pa ponovnog ulaska Srba u KPS, oko plaćanja i neplaćanja pa onda plaćanja i dobijanje struje.
Sve u svemu, utisak je da se glavna briga oko Kosova svodi na to koliko će se moći eksploatisati na unutrašnjem političkom planu.
Dakle, sve ovo liči na poznatu taktika kreni-stani ,na konfuziju u kojoj se sve manje zna šta je patriotsko a šta ne,ko su patriote a ko izdajnici ili da se može biti malo jedno i malo drugo u isto vreme. Evo prosto. Prošle godine su rekli izađite iz KPS,