Bilo je to na dan poslednjeg koncerta D. Rundeka u Beogradu kada sam, neznajući da to činim, prestala da pišem. Stajala sam ispred Doma Omladine, malo je kišilo. Pored mene stajao je P. Brajović. Pričao mi je o štetnosti duvana. Ja sam njemu govorila o blogu koji nameravam da napišem. Ne sećam se tačno kako su se te dve teme povezale ali da, bilo je neke veze... On meni o tom zlu koje unosim u sebe, a ja njemu o dugovečnosti (to je trebalo da bude tema tog mog bloga).
- Bojim se samo da sam povukla gen na žensku očevu liniju. Imala sam dve stogodišnjakinje u porodici.
Nemiri u Engleskoj: jedan pogled
Photo: Lewis Whyld/PA/AP
Grupa Kvin ima u svojoj čuvenoj pesmi "Mi smo šampioni" jednu rečenicu koja obično promakne kad se ova pesma peva u čast velikih uspeha sportista: "No time for losers"
Poslednji događaji u velikim gradovima Velike Britanije navode me na pitanje da li su gubitnici konačno rešili da uzmu stvar u svoje ruke i sami sebi obezbede "njihovo vreme"?
Zasto Nobelova nagrada za mir coveku koji se bavi globalnim zagrevanjem?
zato sto ako pratis trag nafte danas icices tragovima krvi sutra
zato sto su svi bivsi izgovori za rat
danas manipulisani jednom velikom tragedijom na vidiku
unistenjem sopstvene prirodne sredine
u kojoj je covek sam sebi najveci neprijatelj
jos uvek nije kasno da se proces zaustavi, da se spase unisteno
taj put unazad ka 22 veku
mir danas znaci ne ratovati sa planetom
kao da smo varvari ili vanzemaljci
pitam se kakav bi svet bio danas da je Al Gore pobedio
Stižem na aerodrom sat vremena pre leta. Trebalo bi da je dovoljno. Aerodrom je mali i nema mnogo letova.
Po ulasku u zgradu shvatam da radi samo jedan šalter za čekiranje oko koga je neopisiv nered i gužva. Ne postoji mesto gde mogu da stanem u red, odnosno red je u svim pravcima ka šalteru. Stajem slučajno bilo gde. Red, onakav kakav je, ide neopisivo sporo. Veliki broj putnika se dugo i srčano ubeđuje sa službenikom, koji nimalo ne žuri i vaspitava putnike nekim svojim lekcijama o pravilnom radu i još pravilnijem pristupu.
- Ne nemam previše prtljaga,
Šestomesečna policijska istraga pokazala je da postoji osnovana sumnja da su roditelji male Tijane Ognjanović manipulisali novcem skupljenim u humanitarnoj akciji za spašavanje njenog života, da nisu prijavili sve račune na koji je novac uplaćivan, te da su raznim transakcijama pokušali da operu i prikriju značajne sume novca prikupljenog za lečenje njihove kćerke. Na osnovu takvih nalaza policija je podnela krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu sa predlogom da podigne tužbu. I tako je, nažalost, najveća humanitarna akcija u Srbiji, prerasla u najveću humanitarnu aferu u Srbiji.
edit
U vecem periodu mog zivota je bilo, skoro nemoguce, da me neko sretne u kaficu, na basketu, na bazenu... samog. Uvek sam bio Milan i Riki. Isli smo zajedno u zabaviste, osnovnu i srednju skolu sve do fakulteta. Nase intenzivno druzenje se nastavilo do danasnjih dana kad obojica imamo sinove u kojima se prepoznajemo. Kroz sve faze odrastanja smo prosli zajedno. Prepisivanje u skoli, kradja krusaka iz crkvenog dvorista, zajednicka letovanja, prve
Ostalo je još malo vremena do izbora. Ušli smo u ovu trku vođeni principima i konkretnim programom, a ne istraživanjima javnog mnjenja. Posao koji je pred nama veliki i ozbiljan, ali ništa nije jače od ideje čije je vreme došlo. Ovu borbu moramo da iznesemo van standardnih okvira izborne kampanje, zajedno sa građanima kojima su reforme preko potrebne i čija podrška za te reforme je ključna. Naš program, konkretni zakoni, biće doneti zato što će iza njih stajati ne samo poslanici u skupštini nego i organizovani građani koji se za svoj interes bore političkim sredstvima.
Performans "P" Kampanja održava se u sklopu Live Art festivala LIMIT, u "Noći performansa" subota - 26.11.2011. od 22 h, u beogradskom Domu omladine.
"E da malo kraduckate, pa da vam pogledam kroz prste, ali ga vi preteraste" - Velje Ilića.
Moja školska drugarica Naomi Campbell je u svoje zlatno doba govorila da ne ustaje iz kreveta bez minimum deset hiljada dolara. Mi, njeni školski drugovi i drugarice, smo govorili kako je uobražena kučka, ali, ona je taj novac tražila za svoj rad, koliko god on nama izgledao trivijalan. Na nju su se izgleda ugledali naši današnji lopovi, koji neće da ustanu iz kreveta ako minimum ne ukradu milion evra. Sigurno su ih u školi učili ako kradu, da kradu mnogo.
Prvo nas je potresao skandal Dulićevog sajta od 25 hiljada evra. Kao što znate, ja sam slab kad neko troši velike pare na štampani materijal i web sajtove. Bili smo ljuti dva dana, lajkovali komentare, šerovali vesti, zajebavali se na FB statusima na Dulićev račun i nastavili dalje.
Opšte je poznata činjenica da svetom, iz senke, ne vladaju masoni, rozenkrojceri i narko bosovi nego bibliotekari. Kako niste znali? Pa da, loš nam je PR. Ni direktor moje škole ne zna da sam ja najbitnija osoba u školi, a to nam na svakom seminaru kažu. I ja im verujem! Zato ću da vam, u sitna crevca, prepričam kako je izgledala Smotra stvaralaštva školskih bibliotekara u organizaciji Društva školskih bibliotekara Srbije.
(ko izdrži do kraja bloga, vodim ga na Sajam knjiga i kupujem ušećerenu jabuku!)
Mnogi mi, ovih dana, spočitavaju da sam fan Saše Radulovića. Nisam ničiji. Ali mislim da imam dobar politički instikt i mislim da nosioce nekih ideja treba ohrabriti. Sigurno u Radulovićevom okruženju, vladi, ima puno onih koji obeshrabruju i dovode čoveka u poziciju da se pita koji će mi qrac sve ovo... Instikt mi govori da se i Radulović to pita svakoga dana.
Nedavno je na kablovskoj emitovan dokumentarno-fiktivni film „Hjuston, imamo problem", na vrlo interesantnu temu. Naime, radi se o tome da su tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka u svemirskoj trci učestvovala tri igrača - SAD, SSSR i Jugoslavija. Ipak, iako je priča po priznanju autora prilično netačna, interesantan je način na koji su, kako to obično biva, zajedno sa izmišljenim ubačeni i istiniti detalji. Kao i pitanje gde je stvarna granica između istine i fikcije.
U centru Novog Sada od juče postoji “Prolaz Srđana Aleksića», koji je dobio ime po mladiću iz Trebinja ubijenog u rodnom gradu zato što je branio komšiju i prijatelja Alena Glavovića, Muslimana iz Trebinja
Srđan Aleksić je imao 26 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem
Srđana Aleksića, vojnika Vojske Republike Srpske ubili su pripadnici te iste vojske pošto im se suprotstavio kada su na ulici htjeli da ubiju njegovog poznanika, Bošnjaka iz Trebinja. Dana 21. januara 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine.
Srđanov otac Rade tada je napisao čitulju u kojoj je naveo:
"Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost."