Kad vidite dete u komšiluku, bilo musavo i zarozano ili doteranog nobl pametnjakovića ili princezu, pa još ako želite nešto da mu saopštite – da ne galami, ne njari se, da je baš slatko ili nevaspitano – najčešće mu se obratite sa „Čiji si ti, mali?“
Prosto, želite da znate kako s njim da se ophodite, da li je podmladak obližnjih obezvlašćenih anonimusa ili možda dete doktorsko ili advokatsko, ili lokalnog vlasnika svega ili političara. Onda možete i da nastavite sa procenom: da li je pred vama bezobrazno derište ili samo slatki vragolan.
Predstavnici
Da bi čovek upao u ovakva lepa raspoloženja uopšte ne treba mnogo. Dovoljno je da otvori bilo koje novine, da popriča sa bilo kim iz drage nam otadžbine, malo da pogleda TV i to je sasvim dovoljno. U zadnje vreme sve to manje-više izbegavam osim kontakta sa ljudima i to pre svega jer je jeftinije, staje manje živaca i nerviranja.
Ne borim se protiv vetrenjača, pre svega jer nemam Sanča Pansu da mi čuva strah i sluša moja naklapanja. Zato radim ono što mogu. Zadnjih nekoliko godina radim dva posla. Na tom drugom poslu sam u tih nešto
Srednji kažiprst je odavno osvojio Makluanovo Globalno selo a kod nas uspešno zamenio pokazivanje lakta. Srednji kažiprst se pokazuje počev od obdaništa, preko osnovne i srednje škole, fakulteta... pokazuju ga devojke, mladići, navijači, piloti, bravari, mostograditelji, seljaci, osobe bez karte u javnom prevozu, biciklisti, auto i taxi vozači, filmski i pozorišni
Postao sam otac. Jednoga dana, kada moje dete postane, koliko-toliko svesno sebe i svijeta, imaće svoje „Grlom u jagode“, a pratiće je tekst da je te godine, Julian Asanž bio glavni baja, da je kosovska bitka i dalje trajala sa Dikom Martijem u ulozi Obilića, Iniesta dao gol za titulu šampiona sveta Holanđanima, Srbi i Hrvati rešili da obnove „bratstvo i jedinstvo“, a Srbija, zemlja u kojoj se rodila, posle decenije kurčenja, odradila i deceniju u kojoj je bila vazal svima.
Može biti da su neki vredni vanzemaljci izostavljeni iz galerije, ali u tome nema nikakve zle namere. Jednostavno, ne može čovek sve da ih popiše.
Jubba The Hutt
[Jedan od najozloglašenijih gospodara zla u vise galaksija. Javlja se u drugom i trećem filmu serije Zvezdanih ratova]
Vođa jedne od najvećih kriminalnih organizacija u svemiru Jubba je postao kada je imao oko 600 godina. Od tada se njegovo ozloglašeno carstvo bavilo svim mogućim nelegalnim poslovima: od prodaje roblja, preko krijumčarenja pa do ubistava po narudžbini. Ubila ga je princeza Lea, kada je zajedno sa svojim bratom, Luk Skywalkerom oslobađala Han Soloa, simpatičnog krijumčara koji se zamerio Jubbi.
Palpatine
[Lik iz serije filmova Zvezdani ratovi]
Liga za ornitološku akciju Srbije i Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Vojvodine pozivaju sve zainteresovane da u subotu i nedelju 3. i 4. oktobra 2009. uživaju u lepoti ptica u prirodi. Tih dana širom Evrope organizacije za zaštitu i promociju ptica pozivaju građane da posmatraju ptice
(Napisano uz ekstremnu samokontrolu i biranje reči. Srpski narodni jezik bogat je psovkama koje ovog puta ne upotrebljavam)
Kada zmija krije noge ona to prilično uspešno radi. Nema ih i to jo skrivanje joj ide od ruke, koju takođe, nema. Kada 'država' pokušava da sakrije problem ljutitim odbijanjem činjenice da postoji problem uz istovremenu neaktivnost, problem ponovo ispliva. I jači i veći.
Ja sam gamer. Ja sam takođe ateista, anarhista, apsurdista, transhumanista, programer, singularitarijanac, deathrocker, skijaš i još mnogo toga ali, pre svega, ja sam gamer. Bio sam gamer kada mi je u najranijoj mladosti otac na Commodore 64 morao učitati Tetris sa kasete da bih se igrao i od tada se stvari nisu menjale.
Mesto koje je moderno društvo dodelilo gaming kulturi se vrlo malo promenilo od početka osamdesetih do danas, što je poprilično bizarna činjenica imajuči u vidu da samo industrija kompjuterskih igara već godinama obrće veći novac od filmske industrije. O razlozima za marginalizaciju igara kao validne forme umetničke ekspresije neću pričati ovom prilikom, u glavnom zato što su takve diskusije jako mučne i ne postižu ništa. Delom zato što su i protivnici i proponenti većinom fiksirani na to da nešto može ili ne može biti umetnost. U vreme kada umetnost gubi sav smisao, insistirati na toj etiketi kao pokazatelju vrednosti mi se čini krajnje nesvrsishodno. Umesto toga, smatram da je mnogo produktivnije ponuditi primere velikana gaming kulture pa da vidimo šta je odatle neko mogao da nauči. Tim povodom, evo jednog od najbitnijih velikana rane istorije kompjuterskih igara.
Velika seoba naroda (osma od deset priča)
Park je karavansaraj. Sa ulice se vidi krst od kamena po kome se veru sitna deca. Naokolo, po ogradici spomenika suši se šaren veš. Nisko sunce, pocrvenelo pred zalazak. Utihla je dnevna graja i slabo se ko kreće. Tamo dublje, putnici prostrli ponjave po prašini i mole akšam pod vedrim nebom. Mrak pada
Pogled na nove statuse na Fejsbuku, zadržavanje pažnje na objavi moje onlajn poznanice i klik na vezu za blog njene prijateljice s naslovom S mamom na biciklu, potom čitanje priče u dahu, sa suzama u očima i -- ideja: preneću to na Blog B92! Zašto? Zato što je priča živa, istinita, snažna, emotivna, što je odlično napisana, što govori o pomeranju granica naših strahova i nagradi u vidu sadržajnijeg života koja obavezno dolazi kada se na to usudimo.
Gost autor: Miroslav Simeunovic - Simeun, zvani Bob
JESTE
Prvo mu jedan reče: "Jeste!"
Dođe drugi pa mu reče: "Nije!"
Zatim dođoše druga dvojica pa mu rekoše: "Jeste!, ali onaj isti opet reče: "Nije!". Onda dođe desetina njih, pa stotina, i svi kao jedan rekoše: "Jeste!". A onaj ostade jedan jedini, pa opet reče: "E,nije!"
-Jeste!
-Nije!
-Jeste!
-Nije!
I, ubiše onog negatora.
Tako ostadoše sami: učenik u moru
Buka oko kontroverzne hemikalije Bisphenol-A (skraćeno BPA) nikako ne jenjava, naprotiv, ovog meseca je zaokupila pažnju brojnih svetskih medijskih kuća poput Washington Post-a, Newsweek-a, i Reuters-a.