Gotovo nista ne moze da vam tako efektno upropasti uzivanje u planinarenju kao par neodgovarajucih cipela. Pocev od generalne neudobnosti i nepotrebnog zamaranja, kvasenja, pregrevanja pracenog smrzavanjem, mrskih zuljeva, pa do klizanja, uboja i uganuca koje je vasa cenjena cipela trebalo da spreci.
Iako u principu na gotovo sve dnevne treking ture mozete ici u najobicnijim patikama sa malo boljim djonom, ukoliko planirate da se planinom zanimate cesce od jednom ili dvaput godisnje, a narocito da kampujete u prirodi, nije lose investirati kintu u par dobrih planinarskih cipela. Tehnologija njihove izrade je, slicno kao kod ostatka opreme, znacajno uznapredovala u poslednjih desetak godina. Opet zahvaljujuci sintetickim materijalima, pre svega goreteksu, od koga se pravi ulozak za gotovo sve ozbiljnije planinarske cipele. Kao i kod jakni, goreteks membrana stiti stopala od spoljasnje vlage, a istovremeno omogucava luftiranje. Zbog toga su ovakve cipele primetno udobnije od klasicnih koznih planinarskih gojzerica, u cemu prednjace cipele sa tzv. XCR goreteksom (Extended Comfort Range).
Na put ka "moru" smo krenuli kasno popodne. Zadimljenu beogradsku policijsku stanicu u kojoj se čekalo na pasoš, zamenila je zaptivena Lada Niva, teško natovarena speleološkom i kamperskom opremom, gomilom hrane i četiri vesela pećinara. Zbijeni na samo 3 sedišta, za narednih desetak dana smo prevalili skoro 1500 kilometara, od kojih otprilike trećinu po retko posećivanom kamenjaru u zaledju Bokokotorskog zaliva, izmedu Grahova i Risna, tražeći jame i pećine.
Čitajući poslednje blogove bocvene i Ines prisetih se jednog prijatnog ženskog lika iz mladosti koji me nikako ne napušta, ali ni danas ne znam u kom obliku je opstao kao ljubav, romantika, čisto prijateljstvo ili nešto što ne mora da se shavti, razjasni, već samo oseća.
Dečja želja da postanem vojnik obistinila se. Nisam razmišljao o ratovima, žrtvama, uništavanju, miru, čuvanju granica, oružju ... maštao sam o uniformi kao prepoznatljivom i neodoljivom statusu, pojavi, defileima, privlačnosti za oko, kao nečem što je nedostižno za svakog. Bila je to dečja mašta, koja se raspršila posle dve i po godine vojnikovanja, upale zglobova i napuštanja vojnog školovanja.
Nije bila sasvim sigurna šta može da očekuje od dana koji ni sam nije znao šta će sa sobom. Razlivao je kroz prozor naizmenično sve nijanse prigušene svetlosti pokušavajući bezuspešno da ih uskladi sa preovlađujućim sivilom. Uspevalo mu je da na trenutke postigne bolešljivu osunčanost bez senki, ali su oblaci puzali iznad skliskih krovova poput puževa golaća, vlažni i lepljivi i spirali je prilično melanholičnom kišom koja još nije sasvim odlučila da li želi da pada dovoljno dugo da ozbiljno zaliči na jesen.
Fobija – (grč. phobos ) – strah; med. patološki strah
Ovih dana, fobija je reč koja se prečesto pojavljuje na blogu.
Najčešće imamo strah od nepoznatog ili makar nerazumljivog.
Od toga počinjem da strahujem.
Postao sam pravi fobofobičar.
Gnostici su bili listom protiv knjiga i predanja Starog Zaveta. U njima su nalazili dokaze božanskog kao principa zla, samovolje, pokore koja se bezrazložno usmerava na ljudski rod. Na taj način gradili su i sopstvenu politiku –
prenosim tekst Dejana Anastasijevica napisan za Vreme
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=516448
Ove nedelje se navršilo šest meseci otkad je pod prozorom mog stana eksplodirala bomba. Eksplozija je prouzrokovala manju materijalnu štetu u vidu rasturenog prozora i sobe izrešetane šrapnelima, ali je ostavila trajnije posledice na moj život i rad. Uprkos uveravanjima najviših državnih i policijskih funkcionera da rešavanje ovog slučaja ima najviši prioritet, krivac (ili krivci) još nije otkriven.
blog za povecavanje chitanosti!
Da zavrshimo jednom s tim!
Jedna mala ptičica žute boje, sva pokisla, mi je danas sletela na rame i samnom podelila najnovije tračeve. Kaže meni ta ptičica da će niko drugo no Jelena Karleuša 9. novembra da bude VIP gošća na stajanju Žena u crnom za Međunarodni dan borbe protiv fašizma i da drži najveći transparent, što je velika čast. Kažem ja ptičici, nemoj da sereš. Kao što popovi imaju direktnu vezu sa bogom, tako i mi gejevi imaju direktnu vezu sa svojim gej ikonama. Uspostavim ja vezu sa Jecom i ona mi potvrdi ovu šokantnu vest.
Komandir: Šta si uradio, crni sine, govori šta si uradio?
Žandarm: Ništa!
Komandir: Ama, kako ništa kad si razbio nos bratu srpskog premijera! I 'ajde što si mu razbio nos, naposletku omakne se pendrek pa, desi se, ali što mu opsova brata?
Žandarm: I on je meni svašta rekao!
Komandir: Nije istina, ne ume on to, on je vaspitan čovek iz ugledne srpske porodice.
Žandar: Vređao me je. Ja mu lepo kažem: "Skloni se ili ću da te haknem", a on meni "Brate, nemoj da si peder"!
Komandir: Nije istina.
Žandarm: Jeste, lepo su nas na kursu učili da je to govor mržnje!
Komandir: Pa kad je on tebi kazao "Brate, nemoj da si peder", što nisi i ti njemu kazao "Brate, nemoj da si peder"?
Žandarm: Ne bih ja to mogao, to nije političko korektno, nego ja njemu sasvim učtivo kažem: "Kuš, svinjo jedna"! a on meni opet "Brate, nemoj da si peder"! E, nisam onda mogao više da se uzdržim, nego ga haknem po nosu i opsujem ja njemu brata.
Komandir: Nesrećniče jedan, znaš li ti da je to premijerski brat? To nije naš brat pa da ga psuje ko stigne, nego je to premijerski! Ju, ju, ju, gospode bože, šta ću s njim! Vodite mi ga, ispred očiju, jer ću ga rasčerupati kao pile. Skloni mi ga ispred očiju!
Hvala Branislavu Nušiću