Da odmah kažem: srpskih pisaca, izgleda, nema među kandidatima. To je verovatno zato što u Srbiji stalno ljudi (uključujući državno rukovodstvo) imaju „neka preča posla“ nego što je akanje sa literaturom, ljudskim pravima manjina i slično.
No, ostavimo srpske pisce, njih je i Bog zaboravio,
Znate onaj vic: Kako je nastala Škotska? Tako što su Piroćanci proterali trošadžije.
Kroz viceve, a i mimo njih, siroma Piroćance bije glas da su cicije. Potpuno pogrešno. Kao neko ko je odrastao pored tatka mi Piroćanca, tvrdim vam pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću - Piroćanci nisu cicije. Oni samo imaju jednu veoma arhaičnu, ali u ovo naše potrošačko doba krajnje pohvalnu životnu filozofiju koja bi se mogla sažeti u dve reči:
NEMA POTREBE.
To je rečenica uz koju sam odrasla.
A to je, očigledno, i ideja vodilja ovogodišnjim maturantima iz Pirota, koji su odlučili matursko veče proslaviti u majicama i farmerkama (LINK). Razni motivi se citiraju kao objašnjenje, te hoće da poštede roditelje troška, te hoće da prikupe novac u dobrotvorne svrhe... A ja vam kažem: to je sve magla iza koje se krije duboka životna filozofija Piroćanaca, a koja glasi: NEMA POTREBE.
Leto je, sve nas zanima, više nego inače, da imamo ravan stomak. I imali bi ga da na stomaku nisu naslage sala. Kako da ga se rešimo?
Standardna greška je da se kreće u "lečenje" gojasnosti bez ulaženja u suštinu pitanja "zašto se gojimo?". Pre nego počnemo da se bavimo "prepisivanjem lekova" za mršavljenje da probamo da objasnimo mehanizam gojenja. Šta treba da se desi da bi nabacili (ne)željene kilograme u vidu sala? Zatim da vidimo pod kojim uslovima se to salo topi, pa posle da se opredelimo za neku zdravu ali trajnu varijantu za skidanje šlaufa.
KAKO SE GOJIMO?
Onako od oka gojimo se zato što ne potrošimo sve što pojedemo. A zašto jedemo više nego nam treba? Šta nas na to nagoni?
U proleće 2000. godine, u "Panoniji" kod Bačke Topole, organizovao sam seminar za nevladine organizacije aktivne u oblasti životne sredine. U mirno toplo jutro, dok su Dubravka i Milenko iz Tima 3 radili sa polaznicima, nas četvoro organizatora seli smo iza ćoška, pred kiosk koje prodaje osnovne potrepštine malobrojnim stanovnicima ovog poljoprivrednog dobra, i onako opušteni uzeli po pivo. Ko na klupu, ko na gajbu. Uključujući i tadašnju direktorku Draganu koja se u početku jadna snebivala. Ali i ona na kraju sede sa nama. U tom, staje pred kiosk auto bosanskih tablica kojim naš
Noćas u pola 2 doći će nam naši olimpjici. Mnogi se spremaju da pozdrave ne samo Milicu, Ivanu i vaterpoliste (Andreja je stigao još pre nedelju dana(, nego i druge koji se vraćaju iz Londona. Sutra uveče je tradicionalni doček ispred Skupštine grada Beograda.
Vreme je da se svedu računi.
Na Đurđevdan 2005. godine, prešao sam Albansku granicu na prelazu Morina. Sam. Peške. Noć pre proveo sam u Manastiru Svetih Arhangela, što je bilo izuzetno duhovno iskustvo, pogotovo jutrenje na koje je došlo troje od šačice preostalih Srba iz Prizrena da osvešte slavski kolač, a onda na kratko obišao Goransku proslavu u brdima iznad Prizrena.
Preksinoć (u noći između 6. i 7. aprila) u 2.30h posle ponoći grupa neonacista je napala romsko naselje koje se nalazi u blizini Otvorenog tržnog centra („buvljaka“) na Novom Beogradu.
Prema rečima očevidaca 20-30 napadača dovezlo se sa dva kombija i bili su naoružani noževima i metalnim šipkama. Uz uzvike „selićemo vas“ napali su grupu dece, žena i muškaraca koji su sedeli na otvorenom. Nekoliko dece je pretučeno a jedan mladić je teže povređen kada je pogođen flašom u glavu. Nekoliko starijih ljudi je kolabiralo u strahu i panici koja je nastala. Neonacisti su pobegli tek nakon što se 50ak muškaraca iz obližnjih baraka organizovalo u odbranu naselja. Prisutna policija (njih 5-6 koji su dežurali u naselju) nije reagovala, pod izgovorom da „nemaju pravo da se mešaju“.
За мојом мајком, за мојим оцем, за мојим братом и осталима који су ми били драги а умрли су, остали су различити папири, исечци из новина, фотографије, писма, лекарски рецепти, дијагнозе, албуми, војни картони, књижице, чланске карте, плакете, па чак и споменари...
Ako ste mislili da Templari i Iluminati vladaju svetom, sva je prilika da ste se grdno prevarili. A i ti Bilderberzi i Malteški vitezovi, mala su deca u poređenju sa njenim veličanstvom - fokus grupom. Sad, neki će pomisliti da se po milioniti put radi o nekakvom tajnom društvu ili čemu već, ali je na sreću stvar izgleda ipak prilično daleko od toga. Naime, ne radi se ni o čemu drugom do o relativno skorijem izumu marketinških agencija i ispitivača javnog mnjenja.
On Sunday night, a couple of local friends stopped by our little house in Sombor, Serbia with their 13 year old daughter. After half an hour of polite attention, she began to slump in her chair, bored, bored, bored with all the grownups chatter. "Rosemary, I bet she would like to play on the Internet. Show her your computer," my husband ordered. Armed with a plateful of chocolate cookies, I led her into my home office to go online.
She honestly had no idea what to do online (something unimaginable in a 13 year old US girl but typical of her peers here I've found). So I
Posle četvrtfinala slede polufinala :)
A na meniju je specijalitet kuće - naše omiljeno jelo - meč protiv domaćina!
Ljudi generalno ne vole statistiku, ali je je volim (obožavam :)) i ona je vrlo slikovita (i neumoljiva ;)).
U košarci i vaterpolu, od raspada SFRJ, 17 puta smo se susreli sa domaćinima i 16 puta smo pobedili!
Od toga u košarci imamo skor 10:1 u vaterpolu 6:0
Šta sve mogu da uradim sa ovih osam stotina evra koji su mi danas pali sa neba, razmišljao je zgranuto građanin S kada je izbrojao pare.Za najnužnije potrebe njegove male i tek formirane porodice je trebalo znatno više.Treba da kupim harmoniku sinu koji pokazuje izuzetan talenat . Drugom detetu je potrebna zimska garderoba, a o sebi i supruzi i da ne mislim. Računi Mogao bih i da otplatim kredit koji sam juče podigao , gle čuda baš u toj vrednosti.To mora da je neki znak.
Premišljao se jedan trenutak. Ipak, to mu je delovalo kao večnost.
Ova "softcore" fotomontaža urađena je još avgusta 2004. Na korist potrebi za šegom i parodijom, potrebi za narodnim pošalicama, dosetkama, veselim umotvorinama, doskočicama, šaljivim zagonetkama, podbadanjima, dvosmislicama.., ali, na žalost, ne baš i na korist Srbije, još uvek je poprilično aktuelna.
Sećate se ovog čoveka? "Pa, sad je bio tu... i .. - najedanput ga nema!" - govorili su ljudi koji su tada bili zaduženi