Pre nekoliko dana sam imao jedno nezaboravno iskustvo,napisao sam jedno pismo.Da ironia bude veca to je prvo pismo coveka koji ima za malo 25 godina.
Elem pismo nije bilo namenjeno nikakvoj devojci vec mojoj tetki.Zena starog kova,poseduje lepe manire,ostala verna pismu,pa mi pisala da vidi sta joj radi sestric.Jeftinije mi bilo da je pozovem,zahvalim se na toplim recima,ali velim sebi,upristoji se decko,budi i ti malo na nivou,ne dozvoli da te podvede ova prolazna tehnika.latim se ja tako pera pisem,brisem,dodajem,oduzimam a papiru nigde kraja.Naporno bilo priznajem,ali
Zivot ti je ko reklama.Pokazujes se neko vreme,pa se onda malo proredis,znaju i dalje za tebe ali vecini nisi potreban i na kraju te povuku iz upotrebe,ostane samo uzitak koji si kod potrosaca izazvao.
Idem u pravcu kraja,putem kojim su mnogi prosli ne otkrivsi tajnu,sa prolaznim nadama, nestvarnim ocekivanjima, skazaljkama koje ne vidim, brojeva od kojih strepim,sa tapijom koja stoji i govori da sam doso i otiso ne pitajuci se sta zelim.U pozadini prolaznih ispunjenja viori se zelja da ostavim nesto za sobom,da prevarim vecnost,da pomalo budem deo nje,da pomalo bude deo mene.
Taman
Ljbomora je jedno cudo,kad se osecas stvrno ludo,kad ne znas zboriti i u glavi red stvriti.
Ljbomora je jedno slozeno “bice” sto rusi misice. Ljubmora ti pravi mostice i uvlaci u svoje grlice.Ljubo”mora” - nju svako mora da ima jer je ona sastavni deo covekove duse,natalozena kod nekog pre svih sklonosti i mana,natalozena kod nekog na samom dnu njegovog okeana.Ljubomora je mora koja te ne prene iz snova,koja te baca u svoje visine i ljudske dubine.Izboriti se treba s ovim bolom jer u stanju duhovne skucenosti telo se bori da iz tromosti progovori.Kako da se odupres ovoj
Cudno je to,
popustiti pred njenim osmehom,
pa zakasnela stidljivost,
pa njoj neprimetan drhtaj tela pod njenim pogledom,
pa iznenadna odlucnost,
za koju karakter ne zna,
prekinuti prisutno nespokojstvo
i potraziti mir tamo gde je ona samo u mislima
pa pljusak zadovoljstva,
pa zelja proziveti minuli trenutak PONOVO.
Pisem pesmu ko da pustam cesmu
misli same lete,nikako da slete.
Sa tom pozudom ja se borim
al ko da ne postojim.
Nema njenog krika u naletu mog lika,
pozuda mi smrca jer ce da se otrca.
Sa tim likom ja se borim jer cu da izgorim,
al priroda je tako htela,
mada nije smela,
da se sretnu dva tela,
telo sto ga srce zulja
pod pogledom punog mulja.
Od navike da bezim,sada ja se sklanjam
u senci njenog lika punog lepih slika.
Stojim u tom mrklom mraku
da napipam kvaku,
kvaku sto mi ruku zulja
ali vadi me iz mulja.
Posustao sam,
napisao sam svoju tajnu misleci ostace pokrivena.
Ne sluteci javila se ona,ali, zedna nastavka.
Bacio sam mrezu ponosa,dopisao,ponovo posustao.
Pocela je polako da me zapitkuje i nesluteci da je u pitanju ona.
Isla je u meni zeljenom pravcu ali je vodja bila ona.
Pronasla je sebe u mojim mislima,ostavila me okrznutog njenim.
Ostavljen tako u cudnom stanju,pravila mi je drustvo misao:
da
Bistar miris njenog oka
u visinama malog skoka
prati zelju za zivotom
i njenom lepotom.
U sancu ljubavi ovog bica
nestvarnost je malog ptica
sansa za boljim zivotom
i gracioznom dobrotom.
Plavo nebo njenog srca
zamisljeno sada stoji
plaseci se da govori,
jer gori nasred pustog stana
utvara slicna nama.
Gresnica je nekad bila
ova bozja mama
bez prstena i bez srama.
Rodjeno je jedno cedo,
sto ga drustvo maze kredom,
ali mati,
okani se dete prati
i
Ta mrsavica mala
jednom je predamnom stala
da recituje ime smelo
ko da je to neko delo.
Uz to
ruku sto mi pruzi
oduze mi malo mira
onog mira sto se duzi
kada ti se nesto pruzi.
Lice njeno belo
smeskalo se celo
izmamilo mi ruku
ko da sam u puku.
Stisak njen obuze me ceo
al ko da nije smeo
da mi bude veo.
A mrzelo me velim
da nesto besedim
jer ova je mala
mozda neka sala.
Evo sada stojim
i zbunjeno molim
da mi mala bude