Ni u kakvoj. Međutim, na srpskoj političkoj sceni pederi i Kosovo su povezani neraskidivim vezama i to je postalo neka vrsta tradicije. Tradicionalno, s početka jeseni novine se napune člancima o pederima, koji su uvek nekako u direktnoj vezi sa Kosovom jer pederi hoće svoju paradu i baš ih briga što je Srbija ostala bez Kosova a nepederima to smeta i onda oni prete pederima da će svašta da se desi ako bude parade. Onda ministar policije obećava pederima da će sve biti u redu i da mogu slobodno da se šetaju a pederi stanu pa se rugaju nepederima „uta - ta“ i onda svi popizde.
Da je privatizacija društvene i državne svojine posredstvom Agencije za privatizaciju, a sve sa blagoslovom resornih ministara, tj. alavih stranačkih kasa, bila u neutvrdjenom obimu pljačka, svedoči i primer LUKE Beograd! Pred našim očima kriminalci visokog ranga bukvalno su oteli hektare i hektare skupocenog gradskog zemljišta, i nikom ništa! Da nema agilne i hrabre Verice Barać, jedan od najvećih kriminalnih poduhvata ostao bi u mraku fioka:
Tužilaštvo pre tri meseca zatražilo od policije da ispita sve navode iz krivične prijave Saveta za borbu
Kad se ovih dana kod nas u Novom Sadu sastavilo nekoliko lepih dana, i kad je sve počelo da liči na malo leta, odlučila sam da se malo pripremim za plažu, i da na'vatam farbu u zadnjoj avliji. Čisto da moje zmijsko tijelo tamo na Štrandu ne bi zagledali bilo čiji radoznali pogledi, dok malo ne pocrnim, i dok iz prvog plana ne nestanu one tačkice, mrljice, tufnice, pegice, zapaćene u ostatku godine. Obukla sam moj stari kupaći kostim, i odmah po prolasku ispred velikog ogledala u predsoblju shvatila ko me trenutno najviše mrzi. Hmm... ili...!? Mora da se neka tuđa žena ufurala u moje ogledalo. Pisala sam ja već jednom o tim alienima koji ti se usele u ogledalo, no tema je bila dostojanstveno (čuj ovo!) starenje, ili tako nešto.
Ha! Beo-grad, kako da ne. Prljav, ružan, u raspadu. I skroz siv, siv, siv. To mi je, kao klincu, uvek padalo na pamet kad bih izlazio iz železničke stanice. Utisku nije pomagao prolazak pored autobuske, izbegavajući šibicare, pa kroz park ispred Ekonomskog, izbegavajući pedofile, pa uz Kameničku, izbegavajući džeparoše i preskačući kore od lubenica, pa na sedamdesetdvojku.
Lepo je igrati se demokratije.
Danas se u Smederevu održava referendum oko izgradnje rafinerije sirove nafte. O tome sam već pisao.
Ovo je prvi put u istoriji da gradska vlast u Smederevu pita svoje građane da li žele ili ne izgradnju fabrike od strateškog značaja za grad i državu. Po ovome danas, ali samo danas Smederevo podseća na Švajcarsku.
Iako
Da se odmah razumemo, niti je ovo neka nova, niti ne-znam-kako velika tema, niti pretendujem da ću je ne-znam-kako zahvalno obraditi. Nema tu ni šta mnogo da se kaže, ali se mora reći!
Dakle, svi znamo kako je zbog krize bilo zabranjeno zapošljavanje novih službenika u državnoj administraciji, svi znamo kako je zapravo bilo najavljivano smanjenje broja već zaposlenih, ministar koji je to najviše zagovarao čak je hteo da se izglasa zakon (ili donese uredba, zaboravio sam te formalne detalje) po kome/kojoj bi ministri koji ne donesu plan smanjenja broja službenika bili kažnjeni
Nikola Tesla je u Mariboru izdržao oko 6 meseci pre nego što je doživeo nervni slom i zauvek ga napustio. Izgleda da ima nešto u gradićima austrougarske što može izazvati beznađe ukoliko ste genije (ili administrativni službenik, kao što je uočio Kafka).
Koliko se za ovih 130 godina od kako se Tesli smučilo da večeri provodi u kafani „Srečni kmet" igrajući šah i karte Maribor promenio?
Koliko i čitav svet, možda malo manje. Bilo bi preterano reći da gradom (još uvek)