Granjavljenje proleća, zelenilo i behar. Mlaki beton, tabla i obruč.
Poslednji jesenji basket završen je kako je jedino i mogao biti, dvocifrenom razlikom. Za alfa majstora i pater familijasa. Oca i domačina.
U međuvremenu su se sa mungosom-lemurom izdešavale neke čudne stvari.
Govori kao da ima hroničnu upalu grla, gornja mu je usna nagaravljena. Poslednje najke, kupljene pre dve nedelje su 43.
Što znači da ću već sledeće moći povremeno da maznem i prošetam kao glavni baja, ako me ne uhvate pri pokušaju.
jedan od bisera kojima me dr zura redovito bombarduje ...
Gledam (ponovo) Blog pa se čudom čudim. Izbori iza ćoška, a nigde političkih blogova. Njeno veličanstvo je odavno odsutno, Drago se, kažu, naljutio, Šjenti je valjda zauzet lokalnim glasovanjem, Krle razapet između sećanja na vojničke dane i kampanje, Filip emigrirao u toplinu nesunčane strane Alpa...
Pitam se, zaista: da li je dozvoljeno pisati političke blogove na ovom mestu?
Opet ono moje „3Z”. Zgrožen, zgranut, zgađen. Da li moji sunarodnici stvarno mrze Rome ili je to stanje opšteg raspada moralnih vrednosti u Srbiji. To što se bijemo sa policajcima, pa ili oni nas izlemaju ili mi njih, smatram folkloritom našeg naroda. Ali kad se sa policijom bijemo zbog toga što ne volimo neku etničku grupu, onda je to već problem i to ozbiljan. Pregledao sam dostupne snimke sa intervencije u Resniku i zanemeo. Iz građana koji sam video na snimku izbija mržnja. Neartikulisana mržnja koja predstavlja nagoveštaj mogućeg haosa.
Drago mi je što mogu da ustupim prostor svojoj gošći Kleinemutter.
Moje dete je dete sa posebnim potrebama ili dete sa invaliditetom 100% ili hendikepirano dete ili kako god već zovu ovakvu decu, ali moje dete je jedno toplo dete, koje se raduje životu, koje uživa u sadržajima u kojem uživaju i druga tipična deca. Moje dete je moja srećica !
Nezvanični naslov : Apel moderaciji!
Lao Ce u knjizi Tao Te, glava LXVII, između ostalog konsekventno kaže:
Ja imam tri bogatstva:
Prvo je-Ljubav.
Drugo je-Nikad suviše mnogo.
Treće je-Nikad biti prvi u svetu
Lela je imala srce veće, toplije i mekše od njene najveće i najlepše pufnaste krofne.
Danas sam je se opet setila, dok sam popodne na terasi grickala klot bruskete, i zalivala svaki zalogaj popodnevnim nescafe-om s malo mlekca, da podmažem izgrebano grlo. Prolećna dijeta me baca u očaj, alimoraaam...
Gledala sam u to čudo i grozotu od prepečenog hlebnog testa, i sanjala o onom drugom testu za krofne, mmmmm...onom pufnastom, mekom, punom vazduha s većim i manjim rupicama, koje je tako majstorski pravila moja Lela.
Ja nemam reč dovoljno široku da obuhvati ovaj gest.
Čekam evo već dva dana da Jelica okači ovaj klip koji sam joj ukrala na FB. Pa rek'o - ja ću. Zato što je ovo nešto što me pomerilo na sunčanu stranu i više od ovog dugo čekanog proleća. Zato što je jedan drugar na FB ispod klipa ostavio komentar – "Ipak ima nade za ovaj svet" ... a nije neki cveće-ptičice-mala deca-ludi optimizam lik.