Još prvi petli nisu jutro oglasili, a Jelena iz postelje kliznu, pa kad joj pod nogama daske zaškripaše, baci brz pogled prema Milanku, da ga ne probudi pre vremena. On se samo malo promeškolji i lepše namesti u šuškavoj slamarici, a Jelena poveza maramu da joj kosa ne smeta i suknom se opasa, pa stade da džara žaračem po pepelu, tražeći žišku da vatru raspali. Čim zaiskri prva varnica, baci na nju šaku slame i suvih grančica, pa bosa otrča do drvljanika da još potpale donese. Tabani joj uroniše u rosu avgustovske zore, i laka jeza joj se uz noge do temena
Once again, Mikele9
Na Vratima K.C.-a zalepljena osmrtnica. Ustrčim uz stepenice i zabodem nos u fotografiju. Čika Mija, jebote! Čitam:
„Naš voljeni i nikada prežaljeni, suprug i otac, ime i prezime, pukovnik u penziji, Diplomirani Filosof, iznenada je preminuo u 75 godini. U potpisu: neutešna žena Stanka i sinovi Đorđe i Miša. Sahrana će biti na Novom Groblju dana......u
Deda Mraz je nekima koje poznajem doneo novi zivot, a neke "oslobodio"od istog.
Ja sam novogodisnju noc provela kao sto dolikuje mojoj situaciji - smerno i mirno. Jedino sam zalila za koktelom od nara i tekile i odlaskom na spavanje pre 1 sat posle ponoci.
S obzirom na sastav ekipe i situaciju, igrali smo se kontemplacije i predvidjanja buducnosti. Ja sam na osnovu licnih podataka (uz pristanak pojedinaca :-)) predvidjala ko ce koliko da zivi i sta ce ga zivota lisiti. Ako volite da znate, i dosade vam sarme i ruska salata, evo materijala da se i sami poigrate:
Osvanulo je divno, sučano jutro u Buenos Airesu. Sa prvim zracima sunca, krenula sam put nacionalnog aerodroma koji se nalazi u srcu grada. Prolazim ulicom u kojoj živi Lucila i uz put nailazim na sliku koja me je tako podsetila na centar Beograda u ranim jutarnjim satima – male prodavnice i pekare se lagano otvaraju, prodavci užurbano sređuju radnje, u vazduhu se oseća miris svežeg peciva i čuju se glasovi vozača koji su se tu na trenutak zaustavili kako bi isporučili robu.
Iskreno, ne mogu dočekati da stignem u Ušuaju. Posle gotovo 20 sati putovanja, neopohodan mi je osećaj da sam konačno tamo... Na putu ka aerodromu, prolazim ’favela’ distrikt koji se nalazi tačno ispod autoputa, što me je podsetilo na nekadašnje stanje ispod Gazele u Beogradu.
Ispod makadamskog druma prostrla se mala zaravan, sa kućom i mlekarom na sredini, omeđena orahom i drvljanikom s jedne, a leskovim šumarkom s druge strane. Dvadeset muških koraka u širinu i trideset pet u dužinu, pa se preko kamene podzide, strmoglavi u šljivik. Tamo gde se padina ublaži, prostrle se livade, a red vitkih jova, jedna plevara i štala preseku pogled i početak njiva obeleže. Kao da se neko zabrinuo da će mu i imanje niz tu padinu skliznuti, s donje ga strane gustom bukovom šumom podupro. Kroz nju jedna stazica, obrubljena divljom kupinom, vodi do
Domaćica u opštim crtama
Ponekad se pitam kako su naše majke sve stizale.. radile, čitale nam bajke, peglale muževima košulje, svaki dan imale za ručak kuvano. Ja kad uspem tri dana za redom da skuvam nešto, ponosna sam na sebe kao da sam odbranila magistarski na nekom privatnom fakultetu. Ako je sva tri dana i jestiv onda sam ponosna kao da sam isti odbranila na državnom.