zovem se srdjan valjarević rodjen 16.7.1967. Beograd/ imam male šake i debele usne/ imam hiljadu dolara/ zaradjenih u mašinobravarskoj radionici/ čitam Šervuda Andersona/ veoma sam loš udvarač/ ne studiram ništa/ ne govorim razgovetno/ volim flomastere/ volim kad žensko nosi mušku košulju/ volim Patagoniju/ volim punjene paprika/ mislim da sam dripac (Srdjan Valjarević: Klinč)
Za početak da kažem da ja volim da svoje blogove pišem četvrtkom. Dobro, ne pišem baš svakog četvrtka (idućeg ću biti odsutan, he, he, he...), ali kad pišem nekako više volim da to bude četvrtkom nego, recimo, ponedeljkom. Jer, markesovski rečeno (sećate li se njegove novele sa lepim naslovom: «Neverovatna i tužna priča o naivnoj Erendiri i njenoj bezdušnoj babi»?), onaj ko četvrtkom noću sanja da očekuje neko pismo, moguće je da ono bude sa neprijatnim vestima, ali - neće nikada stići.
Dečji žiri je ovoj knjizi dodelio nagradu "Dositejevo pero".
Drugi deo knjige "Majstor za ljuljaške, klackalice, tobogane i..." publikovan je 2024. godine
A Poison Tree
I was angry with my friend:
I told my wrath, my wrath did end.
I was angry with my foe:
I told it not, my wrath did grow.
And I watered it in fears,
Night and morning with my tears;
And I sunned it with smiles,
And with soft deceitful wiles.
And it grew both day and night,
Till it bore an apple bright.
And my foe beheld it shine.
And he knew that it was mine,
And into my garden stole
When the night had veiled the pole;
In the morning glad I see
My foe outstretched
Čitam vesti, čitam, gledam, osluškujem, pa čak i beležim. Neke uobičajene stvari iz života pamtim. Posmatram, da, posmatram. Motrim. Izolovan sam, a kao da sam sklonjen. Opet, sveprisutan sam. Umem o svemu ponešto da kažem. Neupadljiv sam i delujem beskrajno naivno. Putujem, tu i tamo, prepričavam, smejem se i radujem. Padne tu i poneka sahrana, izjava saučešća, i prekrstim se, poljubim sveću i zapalim je. Nema me na mestima za eksponiranje, a ako baš sudbina ište moje pojavljivanje na tim javnim mestima, onda gledam da sam izvan te ekipe i da izgledam naivno, mirno i zalutalo.
E. da mi je neko rekao da ću čitati poeziju, da ću se smejati, plakati, da će mi nedostajati neko koga ne znam, da ću ga upoznavati tek kad nije tu, da ću....
*Par napomena ( koga bude zanimalo da pročita ceo tekst) dvoumio sam se oko nekoliko naslova:
"sui generis" (sugestija mog dobrog prijatelja), " Omnia mea mecum porto", mislim da dovoljno govore, ali sam ipak odlučio da ide ovako kako je naslovljeno.Ne bih da objašnjavam razlog. Koristeći se različitim izvorima , postavio sam prilično skraćenu verziju onoga što sam hteo da postavim( da sam sve postavio verovatno bi zauzelo prostor za najmanje tri teksta,
„Могућни свет наратива јесте једини универзум у којем можемо да будемо апсолутно сигурни у нешто, јер нам пружа веома јасну представу о Истини. У овом нашем свету, који врви од погрешака и легенди, од сумњивих историјских података и лажних вести, апсолутно тачно јесте јединo оно што је истинито колико и чињеница да је Супермен Кларк Кент. Све остало може се довести у питање."
"Zaraziti nekog čekanjem
to je najsigurniji način vladanja nad njim,
to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim zauvek,
i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora
i jača od najjačih bukagija,
jer se, sa mnogo sreće i veštine ,
iz zatvora može pobeći i okova se čovek može osloboditi ,
ali te obmane - nikad ni doveka.
Sve što jeste i što