Help me help you, kaže Jerry Mcguire. Show me the money, kažemo mi. Help me help you, kaže Jerry Mcguire. Za razliku od suseda, barem imamo toliko pameti da ne povećavamo PDV u vreme ozbiljne krize. Mi kažemo da bi se radije okrenuli smanjenju rashoda i reformama. Hvale vredno, samo što to guslamo već preko 60 godina u svim našim raznim reinkarnacijama. Zašto je sada drugačije? Zato što je kriza i što su svi u krizi.
Država direktno zapošljava preko 440.000 ljudi. Od toga, zdravstvo 107.000. Od toga školstvo 127.000. U raznim javnim preduzećima, njih preko 500, zapošljava isto koliko i država direktno. U propalim subvencionisanim društvenim i inim preduzećima još oko 150.000. To su oni što štrajkuju i blokiraju pruge. Na primer, Petrohemija ima radnike koji u proseku primaju 73.000 din neto mesečno i nisu spremni da ih prepolove, čime bi i dalje bili iznad republičkog proseka.
Sa druge strane, zaposlenih van države je oko 1.200.000.
Imamo preko 1.650.000 penzionera. Od toga invalidskih ... Ljudi idu u penziju sa 55. Fond PIO ne postoji. Sve penzije su tekući rashod. Fond PIO se bavi čistom administracijom. Vodi evidenciju o godinama radnog staža i koeficjentima za penziju. I to radi 3.650 ljudi. I slovima: tri hiljade šesto pedeset ljudi. Podatke dobijaju od Poreske uprave i od obrazaca koje im poslodavci dostavljaju. Šta rade svi ti ljudi?
Javna preduzeća su monopolisti i produžena ruka budžeta. Ništa ne poseduju. Država im određuje cenu. Država zahvata iz profita koliko joj treba. U ovom trenutku sve. Viška zaposlenih od 25% do 50%. Ovim ne zadovoljavaju ni minimum kriterijuma da se zovu privredna društva. Profit, efikasnost i konkurencija nemaju značenje. Osim za mobilni Telekom. I ko i kada će otpustiti sav taj višak i eliminisati neefikasnost? Verovali ili ne čak i Rusi, samo ne naši lideri i njihove stranke. I sada sindikat NIS-a hoće 700 evra po godini staža neto. Rusi kažu bruto. I građani Srbije bi trebalo da kažu bruto. I vlada bi trebalo da kaže bruto. Naše pare.
Imamo jednog lekara na 782 stanovnika. OECD ima prosek od 3500. Sreća naša. Nije da ih je višak, već imamo najbolji zdravstveni sistem na kome nam i Amerikanci zavide. A svi znaju da zbog ovolikog broja lekara nemamo čekanja, kako uđete u dom zdravlja tako vas doktor primi i posveti vam vreme. Važno je da ministarstvo zdravlja kaže da nema viška, i da se ono koncentriše na unapređenje kvaliteta. I to unapređenje prati vrlim statistikama, kao što Krugolina lepo pokazuje.
Imamo 11.000 odeljenja viška u osnovnim školama kaže zlobna svetska banka. Hoće da unište naše školstvo i naguraju 30 učenika u učionicu. A svi znaju da je među najboljim na svetu. Pogledajte samo nagrade koje naši učenici osvajaju u svetu. I sve to samo zaslugom ovog našeg ovakvog sistema. Nego ako bi nagurali 25, koliko bi onda bilo viška? Nešto preko 7000, odnosno 25%. A ako bi nagurali 20 ... Važno je da ministar kaže da nema viška i da neće biti otpuštanja.
I da li neko pomisli na sivu ekonomiju? Kolika je i zašto je tolika? I što je najvažnije, kako je smanjiti?
U neverici pročitah da bi otpuštanje viška zaposlenih u krizi produbilo krizu, jer bi smanjilo potrošnju. Rekoše neki ekonomisti. Veću ekonomsku budalaštinu davno nisam pročitao. Dajte onda da država sve zaposli i da tim stimuliše potrošnju i posredno proizvodnju. Ili još bolje, dajte da građanima samo deli pare kako bi ovi stimulisali potrošnju. Perpetuum moblie ekonomija.
U uspešnim ekonomijama privreda se kreće u ciklusima. Ciklus ekspanzije (optimizma, investiranja, rasta, zapošljavanja, boljeg standarda) nasleđuje ciklus kontracije (pesimizma, racionalizacije, otpuštanja, pada). U tržišnim ekonomijama, neminovno je da faze optimizma i rasta dovedu do neefikasnosti i preterane potrošnje. Zato i imamo ovaj drugi deo da se stvari ponovo postave na zdrave, produktivnije i efikasnije noge. Ovo znači otpuštanja i potragu za novim oblastima za rast. Ove stare smo izmuzli i više nema mleka. Sir se pomerio na neko drugo mesto. Ljudi se ne otpuštaju iz hira. Da li znate koliki je trošak zaposliti nekoga novog i naučiti ga poslu? Zakon o radu je uz nerazumna zahvatanja iz plata, najveći neprijatelj zapošljavanja. Cela EU ima ovaj problem.
Pred recesiju, prvo padaju akcije, pa pada profit, pa se otpuštaju ljudi. Vraćanje rasta prvo pokazuju akcije, pa profit, pa zapošljavanje. Što se privreda brže prilagodi krizi, to će brže iz nje izaći. Prva će Amerika.
Malinari hoće 160 din po kg maline. I da im država garantuje. Od naših para. A ja bih hteo 100 din / kg maline na pijacama i u supremarketima. Kažu ne isplati im se za manje. A da li ste čuli za povećanje prinosa i ukrupnjivanje poseda? Jesu naravno, ali je puno teško. Oni bi ako može da imaju manje od hektara, da ništa ne menjaju, ne intenziviraju proizvodnju i da zarade. A to im daje 160 din /kg. A građani Srbije? Šta oni dobijaju?
Potpredsednik vlade je upravo najavio donošenje zakona o smanjenju administracije. Zakon bi trebalo da propiše koliko administracije je potrebno na svim nivoima, po glavi stanovnika. Takođe bi trebalo da propiše i broj zaposlenih u javnim i komunalnim preduzećima. Pretpostavljam onda da bi trebalo ovom logikom propisati i broj lekara po glavi stanovnika i broj učitelja, mada čisto sumnjam.
Ja sam mislio da treba privatizovati javna preduzeća (po drugačijem zakonu od ovog sadašnjeg, vodeći računa i o poreklu kapitala i o tome da ga ima dovoljno i o iskustvu i osposobljenosti za poslovanje u toj grani), uspostaviti konkurenciju, kontrolisati postojanje iste, i pustiti ih da sami odrede. Kao na primer Viktorija Grupa koja je investirala u novu tehologiju, time povećala i kvalitet i produktivnost, i došla do ulja koje će koštati 80 din / litru.
Dalje sam mislio da treba lokalne samouprave kroz reformu poreskog sistema naterati da same budu odgovorne za svoje prihode i rashode. A građanima dati mogućnost da direktno biraju šefove lokalnih zajednica. Pa ako mogu da podnesu hrpu administratora, bujrum. Ne. Mnogo bolje je da Beograd propiše Somboru i Arilju, koliko koja služba može i treba da ima zaposlenih.
Potpredsednik vlade bi npr. prvo mogao da povuče tek donet i potpuno nepotreban zakon o regionalnom razvoju koji je napravio čitavu hrpu novih agencija i nepotrebnih administratora. Time bi eliminisao nepotrebnu administraciju koju smo tek planirali da zaposlimo. Za ovo mu ne trebaju ni otpremnine.
Očigledno sam u krivu. Zato sa nestrpljenjem očekujem taj novi zakon i šta će sve da propiše. I jedva čekam novu akciju ministarstva prosvete i zdravstva na poboljšanju kvaliteta.
A da li se građani pitaju ko plaća sav taj višak? I ako im padne na pamet da su oni ti koji plaćaju: nepotrebnu administraciju, nepotrebne agencije, višak lekara, višak učitelja i nastavnika, otpremnine radnika NIS-a, prosečne plate radnika Petrohemije, subevncije železnici, subvencionisane stambene kredite, jeftine stanove za državne uposlenike, subvencije za početnike u biznisu, subvencionisane kredite Fonda za razvoj, NIP projekte ... da li se pitaju šta bi mogli da dobiju umesto svog tog troška?
----------------------------------
Dodato 27.avgusta 2009.god. u 8:20
Upravo pročitah veoma dobar članak u Politici o troškovima zdravstva. Pokušaše novinari od ministarstva zdravlja i od Zavoda za zdravstvo dobiju podatak o tome koliko košta jedan pregled u primarnoj zdravstevnoj zaštiti u Srbiji. Nisu uspeli. Nemaju taj podatak. Neverovantno. Potpuno je neprihvatljivo da se ministarstvo tim ne bavi.
Novinari su onda pokušali posredno da to izračunaju. Njihova analiza kaže:
- u 2008.godini je potrošeno 40 milijardi dinara na primarnu zdravstvenu zaštitu
- u 2008.godini je obavljeno 10 miliona pregleda za te pare
Znači jedan pregled u proseku košta državu 4.000 din. Država ne uzima profit. U ovu cifru ulaze i potpuno nepotrebni pregledi. Na primer, vaše dete dobije upalu uva. Ne možete kod lekara opšte prakse da odvedete dete, da ovaj pogleda u uvo i da recept ako treba. Mora prvo kod njega da se obavi jedan "pregled" i da ovaj uputi dete na uho/grlo/nos jer nema instrumente da obavi pregled. Ovo je verovatno ministarstvo propisalo. A onda tamo na čekanje. Ako imate decu, znate o čemu govorim. Ovo smo probali jednom i nikad više. Dete vodimo kod privatnog lekara. Velika većina građana Srbije to ne može da plati, pa mora da čeka.
Onda su gledali privatnu praksu. Pregled košta 1.800 din. Najskuplji pregledi koštaju oko 4.500 din. U proseku, pregled košta 2.500 din. U ovu cifru je uračunat profit lekara.
A šta bi bilo da država u potpunosti privatizuje primarnu zaštitu? Nema državnih domova zdravlja. Država odredi cenovnik različith pregleda, u proseku 2.000 din. Mislim da dobri lekari ne bi imali ništa protiv, a samo njihovo mišljenje me i interesuje. A građani sami biraju porodičnog lekara.
Jedan lekar koji bi radio sa 2.000 pacijenata (pola EU proseka) bi zarađivao bruto oko 5000 evra mesečno. A ceh za građane duplo manji.