Za razliku od onog saveta da ne treba mrzeti ,a ni voleti sve kolektivno već početi od pojedinca pa dokle se stigne i u mržnji i ljubavi, kod nas izgleda da se držimo obrnutog- ili ih sve malo volemo ili sve mnogo ne volemo. Iako se zvanično i nezvanično tvrdi da su preko 90% Srba vernici, istraživanje očito pokazuje da nam ljubav nije na prvom mestu ili da su u pitanju samo statistički i estradni vernici, jer vernici ne mrze ni kolektivno ni kolektivitete. To je nesumnjivo opšta karakteristika svih na Balkanu.
Eto,istraživanje pokazuje da su nam draži Japanci nego Crnogorci , Italijani nego Makedonci, da volimo Kinu, a ne volimo Kineze, najviše mrzimo Albance iako hoćemo po svaku cenu da žive sa nama.To mu dođe po onoj Dučićevoj da patriota voli svoju zemlju i kad ne voli njene građane.
Zapravo mi kažemo da smo mi širokogrudi i da nikoga ne mrzimo samo one koji nas mrze, a mislimo da nas uglavnom svi mrze pa su sami krivi što mi njih ne volimo.
Imali istine u tome da smo stvarno namćori pa do podne mrzimo sami sebe a popodne i celi svet?
Istraživanje o «bliskostima i distancama u srpskom društvu i strahovima građana Srbije na kraju prve decenije 21 veka“ koje je juče objavljeno, uz sve ograde u pouzdanost i uzorak, ipak je zabrinjavajuće. Na skali prihvaćenosti, odnosno odbojnosti, od plus 5 do minus 5, rezultati pokazuju da su simpatije ili ljubav prema Srbima van Srbije na nivou jake trojke , što je bliže ravnodušnosti nego velikoj ljubavi. Pa pošto ne volemo svoje, a verovatno ni same sebe za peticu, onda nije ni čudo što druge uglavnom mrzimo.
Dakle, od broja 1 do 16 je skala opadanja bliskosti ili ljubavi ,a od 16 do 1 opadanje distance ili mržnje.
1.- Srbi (3,4)
2.- Rusi (0,9)
3.- Italijani (0,3)
4.- Japanci (0,2)
5.- Makedonci (-0,3)
6.- Crnogorci (-0,5)
4.- Francuzi (-1)
5.- Kinezi (-1,2)
8.- Slovenci (-1,3)
9.- BiH (Muslimani) (-1,3)
10.- Romi (-1,3)
11.- Mađari (-1,6)
12.- Nemci (-1,8)
13.- Hrvati (-2)
14.-. Englezi (-2)
15.- Amerikanci (-2,5)
16.- Albanci (-3,3)
Rezultati nisu ni malo pohvalni kada je u pitanju socio-psihološki i mentalni profil , pa kad smo tako namćori nije ni čudo što su nam svi krivi samo mi nismo.
Naravno, za sve ovo mogu se tražiti uzroci u bližoj ili daljoj istoriji, ali pre svega u medijima,elitama, stereotipima, stranačkim bildovanjima, pa i sistemu vaspitanja i obrazovanja, i svakako uticaju crkve.
Bilo bi ionteresantno uporediti rezultate istraživanja po istom pitanju u drugim državama bivše SFRJ i videli bi da se intenzitet ljubavi i mržnje ne razlikuju samo što bi redosled bio drugačiji, što bi potvrdilo da Srbi nisu ništa gori ni bolji od ostalih Balkanaca i da svima treba više razuma a manje emocija i iracionalnog.
Kada je mentalitet u pitanju, bilo bi interesantno da je istraživanje obuhvatilo i kakve odnose imamo sa bližom rodbinom, koji procenat ne govori sa rođenom braćom, sestrama, očevima, majkama, decom, taštama, svekrvama, stričevima, strinama, komšijama itd.,
Nametanje kolektivne ljubavi ili mržnje preko medija, kroz politiku, školske programe, veronauku ili na bilo koji način nije zdravo za naciju, za ljude, jer će stalno biti robovi jakih umesto normalnih emocija. Velike mržnje vodi u bolest a velike ljubavi obično ima za posledicu veliko razočarenje, a to opet vodi u bolest.
Umesto toga , bilo bi bolje da se naročito mladim ljudima, a i celoj naciji preporučuju normalni odnosi, ljudski, bez preteranih raspirivanja kolektivnioh histerija.
Ima narod i druge realne brige i probleme, pa nije korektno da se oni zamagljuju raspirivanjem ljubavi ili krivice prema drugima.