Lepo ja kažem, manite me se mora boje tirkiza i onih plaža na ljuljuškanje palmi koje dotično zapljuskuje, ko zna šta sve tamo živi, koliko je dugačko i kad je poslednji put jelo.
Pred obalom poznatog egipatskog letovališta Šarm el Šeik je morski pas napao četvoro turista iz Rusije i Ukrajine. Dve turistkinje su u napadu izgubile ekstremitete, jedna ruku i druga nogu. Sve plaže na jugu Sinajskog poluostrva su zbog toga u sredu zatvorili.
Prema navodima egipatskog ministarstva za životnu sredinu su, danas, uhvatili dva morska psa, koja su – ili bar jedan od njih – napali turiste. Manji je bio dug 2,25 metra i težak 150 kg, a veći je bio dug 2,5 metra i težak 250 kg.
Plaže na jugu Sinaja su od srede zatvorene i prema rečima tamošnjeg guvernera, Muhameda Šoše, ostaju zatvorene. Posebne ekipe koje je formirala egipatska vlada, za to vreme pretražuju šire područje, jer postoji mogućnost da u moru ima još morskih pasa. Ministarstvo za turizam je zabranilo bilo kakvo ronjenje, koje je tamo omiljena aktivnost stranih turista.
Neimenovani predstavnik egipatskih nadležnih vlasti je za list »Al Masri Al Jom« rekao da se je morski pas najverovatnije približio obali jer u svojoj uobičajenoj životnoj sredini nije imao dovoljno hrane. Uzrok za njegov napad bi mogao da bude i prekomerni ribolov u vodama oko Sinajskog poluostrva.
Muhamed Šoša je rekao i da je moguće da je za napad na turiste kriva neka lađa koja je u more bacila mrtvu ovcu i tako sasvim zbunila morskog psa.
(DPA, AFP, AP)
Edit:
5.12.
Morski pas je ponovo napao pored obale letovališta Šarm el Šeik. Ovaj napad se, za razliku od prethodnih, završio smrtnim ishodom. Žrtva je 70-godišnja Nemica, koja je u zalivu Naama ronila.
(STA, 24ur.com)
Moja Najbolja Drugarica kaže da je to zbog toga što smo nas dve Bici. To da ne verujemo vodi i ne osećamo se previše dobro u istoj. Ja naročito kad je bezdanska i nepregledna. Bez obzira kog je ukusa i geografskog naziva. Prosto me jeza 'vata. Naročito nepoverenje mi ulivaju mamljiva mora i okeani onih tirkiznih, neodoljivih boja, sve mi to nekako liči na biljke i životinje koje je Majka Priroda dizajnirala očiisterujućim bojicama, ne bi li nas upozorila na njihovu opasnost ili otrovnost. Jeste lepo, al' od toga može da se rikne. Ili bude pojeden.
Da se vratim vodama. Možda je tu problem i u mojim kontinentalnim genima, a možda zaista radi i taj horoskopski kopneni znak stočarske pripadnosti, đavo bi ga znao...tek, ja vodi ič ne verujem. Mislim, znam da plivam, kažu odlično, ali to je drugi padež. Nominativ je – gde plivam.
Što se mene tiče, jedine vode u kojima mi plivanje nije kombinovano sa sumnjičavim gvirenjem naokolo i nekontrolisanim trncima u nogama je plivanje u providnim vodama kojima se dodatno vidi dno. Doduše ni njih baš ne volim ako su mnogo odmaknute od kopna. Prosto, nije mi životna sredina. Ne mogu da begam vodom tako brzo kao što mi to uspeva na kopnu, gde mogu ako je baš dotle doteralo da se poslužim i rukama. Na dve ili na četiri, samo da struganje uspeva. Uz to, na kopnu s malo sreće ima blizu i neko drvo, može i na njega da se uzvere prepadnuti ljudski stvor, a u vodi boš posla. Nije čovek riba. Nekako se u vodi osećam prepolovljeno.
Pored toga, ometena mi je komunikacija, koja mi je u mom matičnom, kopnenom okruženju, jedna od najvažnijih stvari u funkcionisanju. I potencijalnom rešavanju sporova sa ostalim stanovnicima. Ja mnogo volim da pričam i verujem da se razgovorom može uspostaviti kontakt čak i sa onima koji ne odgovaraju, a naročito da se reši potencijalni spor ili nesporazum. Shodno tome ja pričam sa svima koje sretnem, što podrazumeva ne samo pripadnike ljudskog roda, već i biljke i životinje. Jeste da imam i nagon da iste dodirnem, zbog čega sam oduvek izazivala zgražavanje familije koja me je ukebavala kako češkam stablo duda i sa njim popričavam. Manje ih je čudilo, i na to su se i navikli, moje razgovaranje sa svim životinjkama koje su mi se našle na putu. Ili ja njima. Duboko verujem da životinje sa nama pričaju čak i kada ne govore. Bar ne tako da ih mi razumemo. Ali sigurno pričaju. Samo ih treba gledati i probati da ih se razume. Zbog čega sam ja ostvarivala verbalne kontakte, još od malena, sa kokoškama, kravama, konjima, miševima, gušterima, psima, mačkama, mravima i svim kopnenim stvorovima na koje sam natrčala. Što mi do sada sa ribama i vodenim stvorovima nije uspelo. Jeste da i mravi ćute, ali ne tako kao ribe. One ćute načisto.
U to moje neslaganje s vodama nepreglednim u horizontalnom i vertikalnom pravcu, spada i ronilački sport. Prvo što me u njemu ometa je uveličavajuće staklo maske za ronjenje, zahvaljujući kome svaka girica izgleda kao kapitalac, a rupica podvodne stene zija pretećim mrakom ozbiljnije rođake, pećine. Uz to se ceo podvodni svet uveća, a i tako je već golem, i postane preteći mračan na kraju pogleda. Zbog toga sam se uvek divila Kustoima i onima koji bi to voleli da budu, njihovim pipanjima ljigavih morskih stvorova sa viškom ekstremiteta i manjkom očiju, kao i nerazumljivom mi radoznalošću sa kojom su se zavlačili u morske bestragije pune pitajbogačegaštoplivaimrda. Prema tom sportu, kao i prema prostoru za bavljenje njime, osećam krajnje nepoverenje i svetu stravu. Posebno su mi nejasni, a takvi će vazda i ostati, bili oni entuzijasti od istraživača morsko-okeanskih prehrambenih prostranstava, koji proučavaju morske pse i ostale ale. I ne samo da ih proučavaju, nego nam ih preporučuju kao vrlo ljupka i komunikativna bića, nepravedno negativno ocenjena zarad naših predrasuda. Da bi bili što ubedljiviji u svojim tvrdnjama, proučivači morskih kučića (koji sa kopnenim imaju zajednički samo nagon za ujedanjem) se u životne sredine pomenutih spuštaju u čeličnim kavezima, koji im valjda omogućavaju da ih pomenuti morski psi, tako dobri i slatki, ne ugnjave svojim maženjem.
Zbog svega gore navedenog, ja plivam uvek paralelno sa plažom. Ne volim kupanje u otvorenim morima, gde se osećam kao porcija sa krompirićima koji tek treba da stignu. Ziheraški plivam tako da između mene i pučine uvek ima više drugih plivača. Mislim, ako naiđe nešto gladno, valjda će da se posluži bližom porcijom, umesto da od šefa sale traži baš mene. Ako drugih plivača nema, u vodu ne ulazim. Ne bih da budem jedina ponuda na meniju.
I samo nemoj neko da počne da mi objašnjava razliku između koralnog i ostalog grebenja, nijansi tirkizne farbe i slično...ko zna šta sve tamo živi i koliko je gladno. A ni one priče o vodi kao izvoru života ne prolaze. Možda čovek dugoročno u rikverc gledano nastao u vodi, ali nije iz nje džabe izašao. Možda su mu oni koji su u njoj ostali to emigriranje i zamerili. Do zuba.