Sjedi Mujo kad eto ti Hase: Sjediš Mujaga i razmišljaš? Jok, odgovara Mujo, samo sjedim. Za razliku od Muje, meni se i kad sedim, stojim, ležim ili hodam, po glavudži motaju milijarde misli. Dobri i pošteni Dekart bi rekao: Postojiš, postojim, ergo sum. Jašta burazere, egzistiram iz sve snage. O ne, nikako ne bih da sebe ističem kao jednog jedinog, unikatnog, koji misli, ni na pameti mi nije. Mislećih ima na kamare.
Misli kao takve, su svakojake, ne moreš ih kontrolirat. Odlaze, dolaze, jedna po jedna, pa onda čitavo klupko, zamršeno i neraspetljivo kao Gordijev čvor. U ovom poslednjem slučaju ne preporučujem mač, Aleksandar nije sebe mačem opičio po glavi. Za odlazeće misli ponovo ću citirati Blez Paskala: Hteo sam da zabeležim misao ali mi je ona pobegla. Sada zapisujem da mi je pobegla.
Glava puna misli kao šipak pun koštica. Jedna vuče ili izvlači ili asocira na drugu, treću, desetu. Deseta pokreće lavinu ili Cunami od kojeg se u glavi trenutno stvara Aleksin Bururet! Misli lude, misli blude, odbijaju se jedna od druge, spajaju k'o bičari u Volvoks, počeci i krajevi se ne mogu pronaći i da ih tražiš Farosom. Ili krenu kao šumski potočić, pratim ih kroz travu i cveće a onda prerastu u bujicu koja nosi sve pred sobom, zatrpava, ruši! Pokušam da u tom povodnju pronađem, izdvojim, spasim...neku, meni se tako čini, vrednu misao ali jok, terane nezamislivom snagom, združene, kovitlajući i premećući se udaljavaju se od mene.
Ja mislim u slikama. Čitava jedna Kinoteka mi protiče kroz glavu, mešaju se slike i filmovi iz najranijeg detinjstva, jučerašnjeg dana, pročitanih knjiga, tuđih sećanja, pejsaža mahinalno zapaženih iz voza ili autobusa, lica žena i muškaraca koji izgovaraju davno zaboravljene rečenice, milisekundarnog smenjivanja nebeskog plavetnila sa zelenilom trave i sivilom stena pri prevrtanju Moskviča 1964 godine, lepe devojke sa broda za Molat, mene dvipogodišnjaka sa pelikanom na Prespanskom jezeru, Vaarlamovih Priča sa Kolime i kondenzovanog mleka, crteža tušem koji sam ispred Londona poklonio Danilu Kišu, moje majke koja me doji, jede grožđe s hlebom i plače, zaljubljivanja u J. čim sam je ugledao, vađenja jastoga s Vickom na Mljetu, tuširanja i pored stroge zabrane ustajanja iz kreveta, pet dana posle preživljenog infarkta, ulaska Bergera u tmušu aviona, tugovanja zbog Kneza Miškina, pojedinačno svih Altmanovih filmova, Straduna, Onofrijeve česme, Istre, Feručija, Baste i Draška, Monte Castagne, Blata, Zvečke, Kavkaza iz Zagreba...jednom reči: Borhesov ALEF!
Zato ja, dok misli jurcaju mojim mentalijama, kao lovac vrebam i uspevam da ulovim po neku, ščepam je čvrsto i ne puštam. Kad se malo primiri a ostale nastavljajući da teku, postaju manje vidljive, oko nje počnem da gradim priču, pokušavam da joj stvorim odgovarajući oblik, da je vama i sebi prenesem na najbolji način. Ponekad i uspem, dešava se, iako pišem u dahu, ponekad ne a nekad i omašim!
Citirala mi J. reči italijanske književnice, poslednje životne saputnice Alberta Moravije na čijoj je književnoj večeri bila sinoć: Sve je manje čitalaca a sve više onih koji pišu. Možda citat nije doslovan ali je poenta sačuvana. Što bi rekao Tirke: Mož' da bidne al' ne mora da znači. S jedne strane, žena je u pravu. Internet, blogovi, FB i šta već ne, otvorili su neograničen prostor za saopštavanje svojih misli vaskolikom svetu, nepatvorenim piscima i stvaraocima ali istovremeno i meni, vama, usamljenim umirovljenicama i umirovljenicima, deci, mangupima, raznim dušebrižnicima, fašistima, komunistima, dokazivačima da je laž i izmišljotina da je zemlja okrugla, pedijatrima, pedofilima, pedagozima, zastupnicima ovoga, protivnicima svega i svačega....S druge strane, ne znam za vas ali ja i dalje čitam kao što sam čitao ceo svoj život. Volim da otkrivam nova imena iza kojih se ne retko kriju izvanredna dela. Već sam negde pominjao, danas već odavno slavnog i poznatog Kazuo Išigura i njegovu knjigu Ostaci dana. Svojevremeno, pročitavši skoro celu biblioteku u Bloku 45, jedna od bibliotekarki mi ponudi tek prevedenu i izdatu baš tu knjigu. Bio sam oduševljen! Čovek druge kulture, predznanja, gena...uspeo je da fascinantno predstavi vrlo komplikovan odnos engleskog Lorda i njegovog batlera. Tu sam se apsolutno zaljubio u Škvoreckog i njegov Bas saksofon, Oklopni bataljon, Hrabala sam i ranije voleo ali sam u biblioteci pronašao i knjige koje nisam čitao.
I tako, nastavljam da čitam ali i da pišem i u tome ne nalazim nikakvu koliziju.
Napomena:
Mislećih je na kamare, kako rekoh ali nisu svi mislioci niti su sve misli, da tako kažem, istog kvaliteta. I misli se mogu rangirati, poređati kao u samousluzi po rafovima, po ceni i proizvođaču određjuješ vrednost. I tu se može pogrešiti, slavno ime može grdno da razočara a neko nepoznato, da oduševi. Nema logike ili da citiram (po hiljaditi put!) Pjer Mabija: Logika odana sluškinja, često nudi lažna rešenja. Čitam sve što mi dopadne šaka i to do kraja, čak i kad shvatim već posle prvih strana da bi bilo bolje bataliti dotičnu misaonu tvorevinu. I u najgorem pisanom delu, desi se da naiđem na jednu, dve blistave rečenice. Nisam mazohista, ali nisam ni elitista, duh mi radoznao, uvek spreman da u kukolju pronađe koje zrno žita.
Ponekad je misli moguće sabrati i fokusirati ako ste u dijalogu sa osobom sličnih misaonih kvaliteta i ako je tema obostrano zanimljiva. To po pravilu kao rezultantu daje dobre, nove i sveže misli i zaključke.
Toliko. Odoh da se batrgam i rvem svojim mislima.