Kurbarin

Mala škola komiškog (jezika i teatra)

Veliki kurbarin na malom otoku

Piše: Vinko Kalinić (urednik portala "Moj otok Vis") 

      Odavno se nisam susreo s fureštom, inteligentnim i pismenim, koji u svojim tekstovima tako vješto i dobro šeta malim komiškim pučinskim teatrom, kao što mi se to dogodilo nedavno, kada sam sasvim slučajno na B92 otkrio blog jednog Beograđanina.  

 Dođu ljudi i napišu pregršt lijepih riječi o Komiži, Visu, komiškom arhipelagu, prirodnim ljepotama koje su ovdje same po sebi posebna vrsta poezije. Pisane tragove, pune impresija, o susretu s tim ljepotama moguće je naći na svim stranama svijeta, od Australije do Amerike, od najrazličitijih autora, u putopisima i reportažama, TV dokumentarcima, filmovima, turističkim preporukama, poput onih na BBC-u ili The Guardianu, a koje nerijetko Vis svrstavaju u sam vrh najljepših netaknutih prirodnih rezervata na planeti.

 I sve je to lijepo i okej. Sve je to Komiža, Vis. Ali!

 Komiža je i nešto mnogo više od toga.

 Ranko Marinković, naš najveći prozaik kojemu je Komiža rodno ishodište, to nešto će sažeti u riječ – Zagrljaj. I doista, s koje god joj strane priđeš, već svojom geografijom Komiža te čeka uvijek raširenih ruku. – Prišao joj s leđa, iz Visa (okrenutog prema Kopnu), novom cestom preko Svetog Mihovila, ili starom cestom preko viških sela, ili joj doplovio licem u lice, brodom, s mora – u onom pečalnom trenutku susreta kad se horizonti rastvaraju a pogledi susreću, dva rta, kao dvije širom raskriljene ruke ispružit će se prema tebi, kao ruke majke, bake, žene ili koje li već hoćeš voljene osobe, kao da su oduvijek baš na tebe čekale da te prime u svoj Zagrljaj.  

 I eto te! Pred izazovom i usred pustolovine, u isto vrijeme.

 Da bi joj prišao, nužno moraš pristati na igru Prirode. Moraš se spustiti s brda, ili uploviti u utrobu luke – ući u Zagrljaj, do kraja, do dna desne polutke, do srca - do Komiže. Tek tad si u Gradiću! - A on se opet skupio sav u malo zamršeno klupko, poput nježnog mehanizma sata, u kojem svaka ulica otkucava točno onom mjerom koliko je potrebno čovjeku da živi. Ni centimetra sim, ni centimetra tam.

 Uz to, pogled na prevrnuti Titanik – upravo ova alegorija Jakše Fiamenga, pjesnika iz Komiže, kojom je krstio otočić Biševo, pogađa u srž istovremeno stvorene i razgolićene metafore – a koji se prevrnuo točno posred obzorja, na razdaljini od 5 nautičkih milja od Komiže, zaklanjajući otvoren pogled prema morskim prostranstvima, daje čovjeku dodatan utisak da se, poput spašenog utopljenika, iskrcao negdje skroz na kraju svijeta - u neko skriveno i zaboravljeno kraljevstvo, odakle se ostatak civilizacije, istina, naslućuje ali samo u naznakama, i u istoj mjeri koliko i blizina morskih divljina.

 Na ivici svjetova, furešt koji se tu zatekne naići će i na domorodce, koji doduše izvan sezone ne hodaju goli kao Aboridžini, ali ni obučeni - i odjeveni! - ne mogu sakriti da u gestama i grimasama imaju nešto zajedničko s njima. Koji govore kratko, glasno i oštro, kao da se svađaju i usput jedu slova, jezikom za koji će furešt biti uvjeren da je potpuno kriv i izobličen,  po melodiji vrlo blizak graktanju galebova. Koji se ne odazivaju po imenu, ili prezimenu, već se poput indijanskih poglavica dozivaju po nadimcima: Grũbi, Līpi, Krīvi...  Ali će isto tako brzo uočiti da nisu opasni, da im je najdraže sjediti u hladovini, promatrati kakvo će vrijeme okrenuti i beskonačno filozofirati o bilo čemu, poput starih Grka.

 Ukratko, Komiža i geografski i sadržajno na svoje posjetitelje ostavlja trajne, metafizičke  posljedice. Tko se samo i jednom zagrli s njom, ako se i nikada više ne vrati, što je vrlo rijedak slučaj, ponijet će je sa sobom u trajnom sjećanju – kao sliku, kao neobičnu živu razglednicu, na poleđini koje će uvijek stajati zapisano jedno te isto, onom istom nevidljivom tintom kojom su ispisana i sva druga tankoćutna ljudska osjećanja, koja ne umiru već utihnu, pa se tko zna kad, tko zna kako i tko zna gdje iznenada ponovno odnekud dovjetre, golicajući nas tihom nostalgijom: bio sam tu, vratit ću se opet!

 Zato je Komiža toliko voljena. I tome jest provjereno tako.

 Teatar koji radi od 0 do 24, već tisuću i kusur godina

 Ali sve to još nije Komiža. To je samo slika o njoj, koju može provjeriti svaki putnik namjernik.  

 U jednom svom intervjuu, već spomenuti pjesnik Jakša Fiamengo, na asocijaciju Komiže, istaknut će jednu drugu, veliku misao: svijest o teatru. Kaže, parafraziram, za mene je Komiža jedan veliki teatar. Riva je pozornica, a ove pristave (stepenaste padine brda, na kojima su nekada bili posađeni vinogradi) s lijeve i desne strane su tribine, gledalište. Ovdje, na rivi, svoju predstavu igramo mi, živi. A od tamo nas gledaju naši mrtvi.

 Svojim oštrim okom i briljantnim perom iz tog teatra Ranko Marinković je izvadio gotovo sve ili veliku većinu svojih literarnih likova, ispisavši najsjajnije stranice hrvatske, pa i svjestke književnosti (zbog čega je i primljen, prvo u SANU, a potom u HAZU – ovaj detaljčić je važan zbog nečeg drugog što ću kasnije dotaknuti u ovom tekstu).

 E, tu smo već bliže Komiži.

 Mi, živi, u taj smo teatar ušli i uloge dobili još prije nego smo se rodili. Samim rođenjem naslijedili smo svoju predpriču, preddramu, koju su igrali naši preci – očevi, majke, nonoti, none, kao i njihovi preci. S tim nasljeđem umarširali smo na pozornicu, i njime su već reflektori bili upereni u nas, u svakog glumca-domorodca iz posebnog kuta, točno onako kako su nam ih namjestili naši prethodnici i oni koji su s njima igrali u njihovim rolama.

 - Cikuv si ti? – prvo je pitanje pri prepoznavanju, ako se sretnu dva govornika komiškog jezika, ukoliko su se kojim slučajem do tada propustili susresti. Taj jezik je prva legitimacija po kojoj se prepoznaju pripadnici ove male otočne zajednice (s fureštom se, a po jeziku to je već i stanovnik susjednog grada Visa, koji se nalazi na suprotnoj strani otoka, priča na nekom drugom jeziku, već prema potrebama koje diktiraju znanje pojedinca i mogućnosti sporazumijevanja). Unutar zajednice značaj (ta riječ se nalazi i na triptihu znamenite rečenice ispisane nad vratima Gradske čitaonice: Požrtvovnost, rad i značaj – jedini spas domovine!) je taj kojim se mjeri karakter sugovornika. 

 Ako se zna čiji si, onda se zna i kakav si. Dok se ne dokaže suprotno (za razliku od Kaznenog zakona, u kojem je presumcija nevinosti na snazi sve dok se ne dokaže krivica). Ili drukčije. Postoji i ta mogućnost, iako se ono prvo nikada ne gubi iz vida.

 Teatar – o kojem često u svojim znanstvenim, a i literarnim, radovima piše prof. dr. sc. Joško Božanić – pamti i uloge i događaje, te ih pohranjuje u svoje zajedničko pamćenje (kolektivnu memoriju), koju čuva, prije svega u jeziku.

 Danilo Kiš pisao je o palimpsestu (izvorno, tekst ispisan na pergamentu s kojeg je prethodno izbrisan prvotni tekst), pokušavajući ući u dubine jezika i otkriti nam što se sve ispod jezika, Riječi, može nataložiti, zalijepiti, te koliko sve isto napisan/izgovoren pojam može pronaći različitih značenja. Pisao je, kao i mnogi drugi, o muci pisca da piše na nekom drugom jeziku, koji nije onaj jezik u kojemu je rođen, na kojemu živi. Od tud bi se mogla izvući usporedba, koja ne bi bila nimalo pogrešna, da i svi govornici komiškog jezika, čim izađu iz njega, nastavljaju živjeti u prijevodu. Jer ne samo oblici, već i palimpsest komiških riječi, imaju drugačiji oblik, značenje, težinu, ton, boju... od bilo kojeg drugog jezika, pa i dijalekata unutar hrvatskog jezika. 

 Komiža, to je, dakle, kompletan teatar, prostorno i jezično odvojen svijet za sebe, u kojem se drama odvija po njegovim unutarnjim pravilima, a svi drugi svjetovi, s kojima ovaj neminovno dolazi u dodir, tek su gostujuće družine iliti – furešti.

 Uśtaś i doktor Čokolada

 Furešt je čovjek s Kopna, dakle iz drugog svijeta. Stranac. Nepoznanica. Tuđica. On je samo prolaznik. Dođe i ode. Ne pamtiš mu ništa. Pamti se ono što ostaje. Naše. Ili bar povezano s nama. Likom u malom pučinskom komiškom teatru se postaje kaźõtun – kazivanjem, prepoznavanjem, imenovanjem, označavanjem – nadimkom.

 Povod ovom tekstu i jest (ne)razumijevanje i (ne)prepoznavanje među likovima i svjetovima, i to, kako ćemo vidjeti, na međunarodnoj razini. Tu ćemo prepoznati još jednu dimenziju, uz sve navedeno, da je Komiža i pogled na svijet.

 Za usporedbu, izdvojit ću dva ekstremna primjera, u kojima se furešti susreću s Komižom, ali i Komiža s njima.

 Negdje u prvoj polovici 1990.-tih godina, za vrijeme tzv. Domovinskog rata, u Komižu je stiga poveća grupa Slavonaca. Bili su to ljudi koji su prošli kroz ratišta, neki od njih i ranjenici, kao i njihove obitelji. U civilizacijskom smislu bio je to sudar dva svijeta. Za Slavonce, Vis je bio druga planeta, na kojoj su svoj boravak doživljavali uglavnom kao kaznu za nepočinjena teška kaznena djela. Dok su s druge strane isti osjećaj imali i Komižani prema uvezenim došljacima. Tek izuzeci su se uspjeli sroditi s Gradom na otoku. Ti su i ostali, danas se ne razlikujući od ostalih stanovnika, dok je većina nakon relativno kratkog vremena napustila Otok i vratila se na Kopno.

 Jedan od njih, za vrijeme svog boravka u Komiži, unajmio je veliku kamenu kuću smještenu točno posred komiške rive. Fasadu te kuće obojao je u nekakvu smiješnu, luđačku žuto-bijelu boju i posred pročelja, poput kakvog venecijanskog grba, objesio veliko drveno slovo U, piturano u crno.

 Bio je to nevjerojatan šok za Komižu. Nije bilo stanovnika Komiže koji taj čin nije prokomentirao u negativnom kontekstu i doživio kao otvorenu provokaciju. Nitko nije rekao da je taj čovjek lud, mnogi ga osobno nisu ni poznavali, ali da je luđak stigao u naš Grad, to su znali svi.

 I imenovali su luđaka – dobio je nadimak: Ustaś.

 Ustaše i Nijemci, za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu ni nogom zakoračili na Vis, ali svejedno, zajedničko pamćenje (kolektivna memorija) u sebi je zapisala (memorirala) pojam u kojem je (za)pamtila Zlo. U riječi Ustaś, zajedno su marširalii fašisti, i nacisti, i četnici... – Ustaś je neprijatelj koji je već jednom u povijesti prezren, svladan i za vijeke vijekova izbačen iz životne sredine, kao nešto opasno, zlo i naopako.

 Treba li reći da s čovjekom s takvim nadimkom nitko od mještana koji drže do sebe nije htio imati nikakvog posla?

 Iako taj čovjek u konkretnom slučaju nije nikome od mještana napravio ništa zlo, svojim načinom dolaska i činom kojim je izvršio direktni atak na pamćenja ljudi, on je samog sebe osudio na nerazumijevanje, a time i neprihvaćanje.

 Jezik - komiški! – je još jednom obranio Grad.

 S druge strane, čitajući kolumne poradi kojih i pišem ovaj tekst, susrećemo se sa sasvim obrnutim primjerom.

 Mladi doktor, Beograđanin, posredstvom svojih prijatelja (iz redakcije Poleta, novinara Zorana Franičevića i Petra Lukovića), iako je tad već bio zvijezda na estradnom ex-yu nebu (član popularne grupe Idoli), stiže u Komižu kao sasvim nepoznata i anonimna osoba, ili kako za sebe u svojoj kolumni kaže „fazan“.  Doktor Beograđanin, prirodno, govori tečnom srpskom, beogradskom ekavicom i k tome još piše čirilicom po receptima komiških bolesnika. 

 - Reakcija?

 Polako! Vrag odnija i prišu!

 Babuška

       Doktor više nije onako mlad kao kad je bio liječnik opće prakse u Komiži 1980-tih godina. A nije više ni „fazan“. Dr. Nebojša Krstić je danas savjetnik predsjednika Republike Srbije, i bilo mu je drago kad sam mu se javio kao njemu sasvim nepoznata osoba, bilo mu je dovoljno kad sam rekao da sam iz Komiže i da me zanimaju njegovi tekstovi u kojima spominje svoj boravak na mom otoku.

 - Uzmite sve! Drago mi je! – bio je njegov odgovor, kad sam ga pitao smijem li iste tekstove objaviti na portalu Moj otok Vis.

 I, prvi teskt kojeg smo objavili, bio je jedan od najčitanijih tekstova u ove dvije godine koliko postoji portal Moj otok Vis.

 - Kako ne! Doktor Čokolada! – jednoglasan je bio odgovor svih koje sam pitao u Komiži, poznaju li čovjeka. – Bio je to ovako jedan mlad, zgodan, pametan doktor za kojim su se sve komiške djevojke okretale, a kad bi igrao biljar u Baneta, nakupile bi se na vrata i virile što doktor radi u kafiću. A i u ambulanti je bilo više zdravih nego bolesnih.

 U međuvremenu se zajednička država raspala na sedam malih, buktali su nekakvi ratovi, neki gradovi su sravnjeni sa zemljom, nevjerojatna količina mržnje, koja je na mahove dostizala pravu erupciju do tad neviđene količine nacionalističkog bijesa, kao kuga harala je balkanskim Kopnom.

 U pamćenju ljudi na Otoku ništa  se nije promijenilo. Jednom doživljen kao svoj, čovjek više ne može biti furešt. Komiža pamti svako svoje lice. Makar bilo i epizodno, jednom prepoznato i imenovano, ono trajno ostaje u ansamblu komiškog teatra, bilo u aktivnom sastavu, onom koje šeta rivom-pozornicmom, bilo u gledalištu, bilo pak u tekstu - pričama kojih se sjećamo i koje prepričavamo. Katkad je to pamćenje sažeto tek u jednoj riječi, nadimku, poštapalici, anegdoti... ali je tu, sve dok žive oni koji te riječi izgovaraju.

 Dakako da život u svojoj dinamici donosi nove zaplete i rasplete, kao i lijepe i ružne scene, a s njima i nove likove, stavljajući stare pred novim iskušenjima ili ih tjerajući u garderobu. No, svaki lik da bi zaigrao u komiškom teatru, mora se osobno pojaviti na audiciji, i tu mu ne pomažu ni rod ni pomozbog, iz drugih svjetova.

 Upravo taj, živi teatar, koji radi od 0 do 24 već tisuću i kusur godina, daje Komiži poebnu draž, kakvu veliki gradovi nemaju niti mogu imati, draž sličnu onoj koju čovjek osjeti kad uzme u ruke onu drvenu rusku lutku – babušku: ti je otvoriš, a iz nje iskoči druga lutka, pa iz druge treća itd. Oni, koji joj znaju prići, Komiža će ispričati bezbroj takvih priča, a i sam će postati priča, i prije nego što se dosjeti na koji bi način to bilo moguće. Komiža to već zna. Stoljećima!

 E

 Dva su mi pasusa posebno zatitrala u uhu, dok sam čitao tekstove dr. Nebojše Krstića, a poučni su i za našu ministricu kulture, koju inače izuzetno cijenim, kao i za Vijeće za elektroničke medije RH, koje posljednjih tjedana lupa takve gluposti da ih čovjek, i kad bi htio, nema zašto cijeniti.

 Prvi se odnosi na komiško-srpski dijalog između Krstića i Zorana Franićevića, u kojem ključnu ulogu igra jedno slovo, koje nije samo slovo, nego puno riječi koje, dakako, treba znat ćuti, osjetiti, shvatiti, razumijeti...

 Ovako to Beograđanin Krstić opisuje:

 - „Lepo je u Komiži“, konstatovao sam ja.

- „E“, složio se Zoran.

Nisam nikad i nigde, ni pre ni posle, uspeo da uočim kraću a višeznačniju reč od ove kojom je Franičević potvrdio da sam doneo ispravan zaključak posmatrajući te Komižanke koje su uletale glavom u vodu, onda se prskale, kikotale i plivale poput nekog ko je u moru rođen, odrastao i živeo srećno i za uvek.

 Kada sam kasnije počeo da učim osnovne elemente komiškog jezika (a to nikako nije dijalekat, već autohtoni jezik, bitno različit od svih drugih, naročito od onog koji se govori u petnaestak kilometara udaljenom gradu Visu), počeo sam da razumem sva mnogobrojna značenja tog „e“.  Kad se ljudi sretnu oni jedno drugom ne govore uobičajene pozdrave, nema potrebe, nego lepo kažu: „E!“. Važno je kako tu jednoslovnu reč akcentuju, od toga zavisi šta su oni u stvari rekli. Tako da to „e“ može da znači obično „zdravo“, a može i: „Dobar dan, osobito mi je drago što vas vidim!“; eventualno i: „Stranče, dolazim u miru. Želim da budemo prijatelji jer smo slični. Samo što sam ja dobar, pametan i lep“.

 Ako to „e“ samo promrmljate, ono može da znaći: „Treći put častiš“, ili: „Aman, koliko li ćemo puta danas još da se sretnemo!“.

 U zavisnosti od količine emocija koje unesete u „e“ onaj kome je upućeno moći će da zakljući da li ste lepo vaspitani, da li ste se naspavali, koliko vam je ručak bio prijatan i zasitan, u kakvoj ste relaciji sa njegovom ženom i da li vas njegova bučna dečurlija i ker užasno nerviraju ili vam je sagovornik naprosto antipatičan. Energijom koju ugradite u to „e“, demonstrirate da li vam je osoba pored koje ste prošli predavala matematiku, izvadila zub ili šutnula mačku. Po tome kako izgovarate „e“, izoštreno komiško uho može da zaključi koji ti ono beše, ko su ti roditelji, gde stanuješ, imaš li nešto od škole i koga najviše mrziš: Višane, Splićane ili Zagrepčane. Uz odgovarajuću mimiku jedno „e“  značiće: „Kad tad bićeš moja!“, a isti taj samoglasnik već u sledećem momentu postaće: „Sprema se jugo, znam po tome što me seva u krstima“.

 Uz dužno poštovanje ministrici i gore spomenutom Vijeću za elektroničke medije RH, ovom Beograđaninu komiški jezik nije stran. Naprotiv, čovjek s tolikom lucidnom preciznošću ulazi u sam duh jezika, kako bi to još mogli samo rođeni Komižani. S time, da bi Komižani ovo „e“ znali izgovoriti na sve ove načine i u značenjima koja navodi Krstić, ali sigurno ne bi, to što su rekli, znali i prevesti na standardni hrvatski jezik. A kad bi im to i pošlo za rukom, to ne bi više bio komiški jezik, niti bi taj duh u prijevodu ostao isti, jer bi se u međuprijevodu izgubila sva poetičnost jednog autentočnog – hrvatskog! -jezika, a ono što bi se htjelo reći zadobilo bi neko novo, očišćeno, šuplje i isprazno značenje.

 Uz sve stupidne „argumente“ o razlikama između hrvatskog i srpskog jezika, koji nisu jezične već političko-ideološke prirode, najgluplja od svih rasprava koju sam ikad čuo je ona o srpskom kao o, Hrvatima, stranom jeziku, a što je u jednoj izjavi za NOVU TV izjavila i ministrica kulture RH. Jer ne samo da se Hrvati i Srbi savršeno razume, i prije nego što krenu u školu i nauče slova, nego jezičnim purizmom moguće je samo - ubiti jezik. A to će reći od živog napraviti neživo.

 Zahtiev Vijeća za elektroničke medije RH RTL televiziji, u kojem se traži titlovanje srpskih filmova, poput Žikine dinastije, i kojoj se prijeti oduzimanjem koncesije ukoliko to ne napravi, nije samo teror nad zdravim razumom već i jezikocid i kulturocid. Oduzeti srpskom jeziku njegov šarmantan ekavski duh, pretvarajući ga u mrtvilo titlova, ne bi bilo samo izrugivanje inteligenciji hrvatskih gledatelja, već bilo bi to bilo otprilike isto što i kad bi se titlovalo komiški jezik – kraj pameti, kao i svega onog što je ta pamet u jeziku stvorila i ostavila nam na uživanje.

 Kurbarin i papagalo

 Drugi Krstićev pasus mi je mnogo zanimljiviji od jalovog hrvatskog kulturno-elektroničkog nacionalizma. U njemu se susreću dva strašna lika. Mladi lekar i teta Kate Buljko (Kate Kenjicina).

 Teta Kate Buljko je znameniti lik iz komiškog kazališnog ansambla, koja je drmala pozornicom svom (životnom) snagom do zadnjega daha. Nema Komižanina iz 20-tog stoljeća, a da ne pamti teta Katu Kenjicinu. Već samom njenom pojavom, gdje god se pojavi, događao se teatar.

 Evo kako Krstić opisuje taj susret:

    "Kata Buljko je bila jedini stanovnik Komiže koji nije bolovao ni od čega. Njena želja da svakoga dana ruča sa mnom posledica je smeha koji sam znao da joj izmamim. „Veliki si ti kurbarin!“ - bio je njen česti zaključak u dijalogu koji je započinjao onim što je ona čula od susede koja je pričala da sam ja ovo i ono sa ženskom tom i tom. Ja bih se pravio nevešt. Tvrdio sam da nikada ne bih ni pomislio nešto tako nemoralno i šporko. "Ma znan ja da ti ne bi!" - govorila je teta Kate kroz smeh. Nisam siguran da sam imao prijatelja sa kojim sam se toliko smejao kao sa teta Kate, osamdeset tri godine, zadnja pošta Komiža.“

 U analizi krenimo od jezika, da bi došli do karaktera.

 U komiškom jeziku riječ kurbetina imaginira nestvarnu osobu koja bi dotaknula dno javnoga morala. Zato se ta riječ upotrebljava samo u psovkama, jako rijetko u upravnom govoru. Za konkretnu ženu koja vara partnera ili je promiskuitetna, u upotrebi je ipak mnogo nježnija riječ – šporkuja. To nije dobro, ali bože moj, ni u životu nije uvijek baš sve tako čisto. A živjeti se mora, jel tako? Za muškarca istih sklonosti pak kažu kurbarin. Međutim, to gotovo da je istoznačnica s riječju zavodnik. I dođe gotovo kao kompliment. Računica je vrolo jednostavna: žensko tijelo je na mnogo većoj cijeni. Ono ima gotovo sakralni status i ne smije se tek tako oskvrnuti. Muškarca više-manje, oskvrnuo ili neoskvrnuo, na isto ti dođe.

 Kada je o ravnopravnosti spolova riječ, ovdje muškarci ipak nemaju razloga za pobunu. Naime, iako im je u odaje svetog i štovanog, ušlo samo žensko tijelo, i muškarcima je ostavljena mogućnost iskupljenja. Onaj muškarac koji je uspijevao zadobiti povjerenje većeg broja žena, te unići u hram štovanog i blagovati slasti Božje, e, to je – kurbarin! Od takvog nije bilo straha da će im oskvrnuti čast, jer bi u suprotnom ispao kontarst zavodniku – papagalo (što će reći – papiga, i to poprilično nedorasla, neodgojena i glupa!).  Taj papagalo bi se tada sasvim sigurno mogao pozdraviti sa svojom zavodničkom karijerom, a doveo bi u pitanje i samu svoju muškost, jerbo koja bi to glupača imala posla s maloumnikom ili ga, još gore, trajno vezala uz sebe? I otkud joj garancija da i nju neće obeščastiti kao prethodno i onu djevicu kojoj je skinuo aureolu i nanio sramotu - i njoj i sebi? Suprotno njemu, kurbarin je čuvao čast svojih djevica i zbog toga je uživao ne samo u plodovima Gospodnjim, nego i gotovo svećenički status kod našeg čednog, bogobojaznog i mudrog ženskog puka.

 Kad vam na komiškom, dakle, netko reče: Koji si ti kurbarin! – to nikako ne može biti loše. Suptilni je to iskaz povjerenja, poštvanja i neskrivene simpatije prema vama. A može značiti i poziv na dvoboj. Ili tek žal što je takvo nešto neostvarivo, a ne bi čovjek požalio da se dogodi.

 U svakom slučaju, kod takve osobe ste u plusu. Mnogo većem nego što to inače običan smrtnik jest. Jednom bezazlenom doskočicom uvedeni ste u predvorje intimnosti. Doživljeni ste kao poželjna osoba u najintimnijem smislu te riječi. Uz to, osoba koja ulijeva povjerenje.

 Jeste li pravi kurabarin, ili pak niste, e, to možete samo vi i vrijeme pokazati  i dokazati.

 Dobiti pak priznanje od tete Kate Buljko, kao „veliki kurbarin“, to je već ozbiljna stvar. To znači ne samo proći audiciju i stići u predvorje intimnosti iliti bliskosti, već to će reći i biti prihvaćen kao al pari s najvećim igračima na sceni maloga pučinskoga komiškog teatra, u kojemu su čovjek i njegove istinske ljudske vrednote, kao uostalom i mane, oduvijek bile ogoljene do kraja i jednako tako (ili upravo zbog toga) najbolje dolazile do izražaja.

 Nije uzalud Ranko Marinković ponajbolji hrvatski prozaik.

 A i Krstićevi tekstovi, iako ih je samo nekoliko, svakom tko poznaje i voli Komižu, kao i njen teatar, ili ih tek želi upoznati, bit će neprocjenjivo štivo, u kojem će istinski uživati. I zažaliti što ih nema još. Jer u tim tekstovima Komiža diše punim plućima, baš onakva kakva jest – autentična, jedinstvena, neponovljiva - i na hrvatskom i na srpskom.

 Papagalo, oslobođen duha i smisla za Lijepim,  lišen sposobnosti razumijevanja i osjeta svijeta oko sebe, teško da će to ikada shvatiti. Tko mu je kriv, kad je papagalo

                                                                              Komiža, 10. 02. 2012.