Da, priseća se da je sanjala da hita nekakvim fluorescentnim ulicama u tim svojim crveno-kariranim papučama i to joj se čak ni u snu nije ni malo dopalo. I ne stoga što su u pitanju jeftine filcane natikače koje se prodaju po pijacama i kineskim radnjama i mirišu na plastiku i kontejnere prekookeanskih teretnih brodova ( Što im u njenim očima daje posebnu draž jer nekako sluti da su putujući dobile priliku da ih nadleti bar jedan par albatrosa i poštedi neki strašni sedmi talas koji se već poslovično kradomice valja debelim morima tražeći sebi žrtve. ), već zato što je sve vreme postiđeno bila svesna iskrzane rupe koju je na platnu otvorio njen levi nožni kažiprst, koji je, oporo je toga svesna , već nedeljama predano radio na tome.
No, nebitno. San je ipak samo san. Uostalom, probudila se pre nego što je stigla do cilja ( Uvek je tako u njenim snovima: ili nekud strahovito kasni, ili luta beskrajno kroz osvetljene gradske ulice, ali nikad, baš nikad ne stigne tamo kuda je naumila. ), ali se usput razbudila i njena zapitanost zbog čega i desni palac sebi nije probio svoj sopstveni prozor u svet. U čemu je kvaka? Ne čini joj se da je levo stopalo vrednije, da je desna papuča napravljena od čvršćeg materijala...
Tako bi volela da pronikne u tu tajnovitu pojavu...
Sa buđenjem stižu i loše vesti, što nikako ne doprinosi njenom stavu prema početku dana koji je i inče sasvim negativan ( O, da. Ako bi postojao nekakav raspoloženjemetar, taj bi nedvosmisleno eksplodirao od količine zlovolje sa kojom ona redovno otvara oči. Naravno, kako dan odmiče pozitivna energija smenjuje negativnu i sve lagano dolazi u normalu. ). Štura, telegramska poruka koja kaže da je umro R.. Srčka.
- Koji R.? - razmišlja delić sekunde, zbunjena. A onda shvata... Oseća kako je naglo preplavljuje navala strahovitog stida. - Kako sam samo mogla da zaboravim? - pita se, sad već duboko kosnuta sopstvenim ( tako nepriličnim, smatra ) iščuđavanjem. I poput lavine počinju da se odronjavaju sećanja na kraj jedne zime i početak jednog proleća u kojima su jablanovi zagledani u prozore njene škole igrali sasvim posebnu ulogu, jer su se kovrdžali poput njegove kose i imali neprocenjivu privilegiju da mogu u svako doba da zavire i u njegovu sobu koja je bila sa druge strane ulice , a rasklimatani zeleni gradski autobus dobio nadimak Bitanga zato što ga je odvozio na posao nehajno im rasplićući ruke udobno ušuškane u džepu njegove vijetnamke.
( A kad već pominje autobuse ... tek da ne zaboravi: ko se vozio gradskim autobusom bez amortizera beogradskim ulicama, taj svakako nije daleko od spoznaje kako izgleda jahanje mehaničkog bika. )
Ne. Nije to tuga. Bar ne onakva kakvu je naučila da prepoznaje. Nelagoda, seta, ( tako predvidiva ) misao da takve prerane smrti nisu pravedne, rezigniranost, čak ( A to je užasava! ) trenutak olakšanja što nije svoj život svezala u čvor sa njegovim, jer bi sada bila udovica.
Stresa sa sebe osećanje krivice zbog takvih primisli sa priličnom nesigurnošću. Uostalom, on je bio taj koji je prekinuo njihovu vezu onom tako nesvarljivom i otužno uobičajenom pričom o tome kako još nije spreman za ozbiljnu vezu. Pa joj stoga tu sasvim dobro dođe podsećanje na knjigu čiji je glavni junak citirao rečenicu iz jednog filma, sa kojom ona vodi neprestane polemike već neko vreme, a koja glasi: - Krupno pitanje u životu upravo je bol koji nanosimo, a ni najdomišljatija metafizika ne može da opravda čoveka koji je slomio srce nekome ko ga je voleo.
Hmmm... Onaj razbarušeni, ofucani, izanđali čovek koga je nekom prilikom videla kako premerava ulicu svojim dugim, nešto rasklimatanim koracima obuvenim u pohabane cipele poluodlepljenih đonova upozoravajući poluglasno: - Ozvučeni smo još pre rođenja. - delovao joj je kudikamo suvislije od ovako olako i nepravedno nametnutog prozivanja savesti. Jer, tu, smatra, pravila nema. Osećaš krivicu kada ostavljaš, osećaš je i kada bivaš ostavljen. U svakom slučaju, potrudiš se da nađeš opravdanja, odgovore i razloge, izabereš šta ti od svega ponuđenog najviše odgovara kao uteha i nastaviš dalje. ( Eventualno sve pribeležiš u neku prigodnu sveščicu lepih korica, pa i tu staviš tačku. )
Da, da, da... Ona je od tih čuvenh sakupljača najrazličitijih svezaka, notesa, rokovnika, beležnica, teftera... Od onih kojima je sakupljanje tih stvarčica strast i potreba, ali ne umeju nikada da ih iskoriste za nešto zbilja konkretno zato što su suviše lepe, odveć tanke, previše debele, premale ili prevelike, nemaju listove sa kvadratićima, imaju uske i široke linije, ne slažu joj se uz damsku tašnu, dragocen su poklon, lepa uspomena... te se stoga godinama gomilaju po njenim fiokama osećajući se s razlogom napuštenima i skrajnutima, dok ona uporno arči gotovo isključivo one primerke koji joj se nisu dovoljno dopali i nekako su obični i nezanimljivi.
To je malčice nervira, ali ne uspeva da se iskobelja iz te svoje male uvrnutosti, pa se već odavno oko toga ne potresa previše.
Ali, zato je baš dobrano iznervira kada kontrolni strujomer uopšte ne očitava jeftiniju struju, pa neko u to ime bude toliko bezobrazan da reši da ta kategorija nije ni trošena iako je zimska sezona i grejanje je na ‘letriku koja se u te svrhe koristi isključivo noću ( I tako proteklih desetak godina. ), te obračun tog dela računa napravi isključivo po skupljoj tarifi ( uz, ako ćemo pošteno, mizeran I ,,velikodušan'' dodatak jeftinije ). E, tu joj pukne film pa priloži sve račune u proteklih godinu dana, izvuče prosečne i sezonske potrošnje... Usput, naravno, gunđura sa puno pravedničkog elana, ali joj od toga ne biva lakše.
No, zato postoje i dobre vesti. ( Život se, mukica, ipak trudi da uspostavi kakvu-takvu ravnotežu. ) Javila joj se nedavno osnovnoškolska drugarica. Nisu se videle toliko dugo da će morati jedna drugoj da ispričaju čitave svoje živote kada se budu srele. A to će biti uskoro, sva je prilika.
Volela bi da tog dana vreme bude sasvim posebno, kao ono jesenas, dok je ponovo prelazila most onim istim zglobnim autobusom u kome je, sudeći po njegovim elektronskim časovnicima, zadnji kraj žurio desetak minuta u odnosu na prednji ( Iako to putnicima nije tako izgedalo i sve je delovalo sasvim uobičajeno. ), kad se nebo nad Zemunom mrštilo, nad Novim Beogradom osmehivalo, a ostatak grada preko reke se predomišljao kome da se prikloni.
Uostalom, kada mačak uđe spolja, donese u svom zimskom kaputu topli miris dima nagorelog drveta pomešan sa reskim dahom hladnoće koju je pokupio smucajući se po krovovima ( koji sanjaju čuvarkuće i mahovinu ) u potrazi za petlovima-vetrokazima i jureći zavodljivu mesečevu loptu i nestalno pramnje magle.
Sasvim dovoljan razlog da se prsti lagano urone u njegovo paperjasto krzno i da se makar malo sanjari.
( A mačorčina prede... )