Dobio sam divan poklon. Knjigu. ANNIE LEIBOVITZ, The Photographer’s Life, 1990 – 2005.
Neprekidan tok fotografija slikanih širom sveta na najneverovatnijim mestima i njačudnijim prilikama na prelazu vekova. Fotografije su nanizane onako kako su se nizali događaji i proticalo vreme. Svaka jedinstvena, a sve zajedno pripovedaju život umetnice. I druge živote. Uverljivo, setno, potresno, očaravajuće.
Scene iz života, porodične fotografije, pejzaži kakve naše neuvežbano oko nije u stanju da vidi osim na fotografiji, portreti poznatih i nepoznatih, autoportreti, uvek prisutna Susan Sontag, kolekcija školjki, aktovi, prelepe minijature, groteske, ljudska tela, ovekovečeni trenutci bitni za istoriju čovečanstva. Na svakoj se možete zadržati satima.
Na nekoliko strana su slike iz Sarajeva pod opsadom. Među njima, fotografija jednostavne operacione sale. U njoj grupa muškaraca i žena u belim mantilima okupljenih oko teškog ranjenika opruženog na operacionom stolu. Centralno mesto u grupi odsutnih, setnih, otupelih ljudi, zauzima vitka lekarka. Stoji zasukanih rukava, kao kasapin, mršti se posmatrajući pacijenta. Kao da sumnja u uspeh poduhvata za koji ne znamo da li je završen ili tek treba da počne. Pacijent je snažan čovek, ne znamo koja ga sudbina čeka. Legenda uz sliku je štura:
Dr. Sanja Besarović, Koševo hospital, Sarajevo, 1993.
Sanju sam upoznao neposredno pošto je stigla u London. Kad smo se sreli izgledala je kao na ovoj slici: mlada i lepa. Samo nije bila namrštena. Bili smo u stanu prijatelja, nas nekoliko. Sanja je došla poslednja. Unapred smo bilu upozoreni da dolazi ratni hirurg, sveža pridošlica iz Sarajeva. Čak je taj neko ko je znao njenu priču rekao: anđeo pobegao iz pakla. Tada mi se to učinilo patetičnim.
Nisam tako zamišljao nekoga ko je godine opsade proveo pod bombama krpeći pokidana ljudska tela. Bila je vedra. Sećam da su joj domaćini ukazivali nekakvu posebnu pažnju, gotovo nežnost. Ništa je nismo pitali. Biće da je zato s početka razgovor podsećao na razgovore koje vodimo svaki dan i koje ubrzo zaboravimo.
Sanja je pričala kako traži posao, kako je verovala da će ga lako naći jer je iskusan hirurg. Previše iskusan – rekla je – i nasmejala se. A onda je malo pomalo počela da priča svoju priču. Nije očekivala nikakvu reakciju. Govorila je iz potrebe. Kao da mora da, na maternjem jeziku i nekome ko će razumeti svaku reč, ispriča prošlost koja joj ne da mira. Bez gorčine, kao da prepričava nečiji tuđ život.
Pričala je u fragmentima. Skakala s događaja na događaj, sa cene na scenu, povremeno bi se vratila na već ispričane delove, doslikavala ih propuštenim detaljima, potkrepljivala objašnjenjima. Svako malo iskrsao bi novi dramski lik: njen pokojni otac, majka s kojom je preživela rat, rođak stradao u borbi, kolega iz bolnice, nepoznati raskomadani vojnik, naoružani zlikovac vođa bande divljaka željan krvi, strani novinar jednako željan krvavih scena, drugi strani dopisnik potresen njenom pričom nudi joj pomoć... Mi smo slušali bez pitanja, kao da nam je sve jasno.
Sanjina priča
Rat ju je zatekao na dežurstvu koje se zbog opšteg rasula odužilo. U bolnici je svakim danom bivalo sve manje lekara. Danima nije mogla da ode kući; nije imala kome da ostavi bolesnike. Usto, strahovala je za život - našla se na pogrešnoj strani obruča. Tri godine nije napustila grad, iz odgovornosti, straha od represalija ukoliko bude uhvaćena u bekstvu, osećaja samilost prema pacijentima.
Radila je danonoćno. Operisala bez struje, bez vode, bez instrumenata. Mnoge je uspela da spase. Mnoge nije. Preživela je jer je bila neophodna, jer je znala da spoji rasparčane delove u čoveka - „Donesu mi puna nosila organa, mesa i krvi, ali još duše. Pa ti sad krpi.“
Za sve to vreme samo jednom dobro najela, kada joj je nekakav crnoberzijanac, vođa bande odmetnutika i razbojnika, poslao bogate ponude pošto mu je spasla nekoga koga je njegovo divljačko srce volelo. I zlikovci ponekog vole. U nekim drugim okolnostima svakako bi odbila, ali nije mogla. Bili su izgladneli. Poklon i osećaj krivice podelila je s kolegama.
Jednog popodneva neko joj je prišao i na uvo joj šapnuo. „Spremi se. Popodne ćemo te streljati.“
Često bi, kada bi doneli dva ranjenika morala je da bira kome će prvom priteći u pomoć, a znala je da je tom kome pomogne možda ima spasa, a onom drugom sigurno nema.
Pričala je satima. Ne sećam se detalja, ali se dobro sećam teške atmosfere i sopstvenog osećaja stida što svoje probleme, tako jednostavne, smatram mukama. Na kraju je nekako naglo stala, pogledala na sat, uzmuvala se: daleko je stanovala i plašila se da ce izgubiti metro. Neko joj je ponudio prevoz. Prihvatila je i nestala.
Sreo sam je još nekoliko puta. Jednom je bila kod nas u poseti. Iskoristila je priliku da mi pregleda klinca. Rekla je: „Mašala!“ Drugi put mi je umeslia koh od griza, zapamtila je da to volim. Dok smo jeli koh pričala mi je da joj nije lako da se snađe u belom svetu. Teško je živeti na stranom jeziku. Tada je već radila. Ali zaposlenje nije lako našla. Na razgovorima za posao, kada bi rekla koliko je operacija i koje vrste do tada uradila, britanske kolege su mislile da laže. To nam je oboma bilo smešno.
Izgubio sam joj trag. Zato mi je tako drago da sam naleteo na ovu fotografiju. Hvala Vesni i Dušanu i Annie Leibovitz. Nadam se da je Sanja, tamo gde je srećna i da joj je dobro. I sigurno je još uvek lepa. Taj tip lepote vreme ne briše.
Dejan Stanković, dejan.z.stankovic@gmail.com