Prošlog utorka, napisao sam da Goran Marković (u ostatku teksta GM) o Đinđiću i Vučiću sme da kaže sve ono što nije smeo o Titu i Miloševiću. Zbog toga mi je napisao odgovor (Peščanik) u kom je objasnio sličnost između Adolfa Hitlera i mene. Zato revidiram svoju tvrdnju: Marković o Đinđiću, Vučiću, pa čak i o meni, sme da kaže sve ono što nije smeo ni da pomisli o Brozu i Miloševiću.
Dosad sam u dva navrata citirao GM-a. To ga je mnogo ljutilo. Najbesniji je bio zbog citiranja ono što je govorio o Đinđiću (neposredno pre atentata). Đinđić, pravio je aluzije GM, bio je čelnik mafijaškog režima. Zbog toga je GM vrisnuo (na Peščaniku): „Dosta, čoveče, ovakvog života!" i pitao: „Kada će se pojaviti neko ko bi mogao da se suprotstavi Đinđiću?!" Danas poznati reditelj peva drugu pesmu. Pre izvesnog vremena, netrepnuvši je izjavio kako je od svih političara oduvek cenio jedino Đinđića. Jedino je, znači, Đinđić bio kalibar po njegovoj meri?! Ova licemerna i bljutava laž bi prošla, jer ovde niko ne pamti duže od jednog dana - kad ne bi bilo interneta. I ponekad moje malenkosti. E, zato smo za GM-a Hitler i ja isto.
Moja, dakle, sličnost s Hitlerom, objašnjava GM, ogleda se u tome što jedan od najvećih zločinaca u istoriji sveta bio neuspešan slikar. Pa je onda, po mišljenu GM-a, on tu frustraciju pretočio u svoju destrukciju sveta. A isto tako i ja. Nemam muzičkog sluha i zato sam se okrenuo uništavanju sveta. Pre toga, svedoči GM, osamdesetih sam visio na svim beogradskim žurevima (što je potpuno tačno), a uzor mi je bio Endi Vorhol (što je tačno, takođe). No, za razliku od Vorhola, „nisam mogao da unovčim svoju harizmatičnu pojavu, ali bar se jelo i pilo besplatno". E, to nije tačno. Slabo se na tim žurevima jelo. A i pilo se najčešće ono što harizmatične pojave same donesu. Pritom, ja sam osamdesetih slabo i jeo i pio. A još sam se slabije drogirao. Ovo pominjem, onako, uzgred, iz sete za prošlim vremenima.
„Ubrzo je (kaže GM za Hitlera, tj. mene) zbog nedostatka sluha, napustio tokove umetnosti i posvetio se marketingu.". Ni to nije tačno. Posvetio sam se medicini. Ne zbog sluha, već zbog toga što sam završio odgovarajući fakultet. Pa sam radio kao lekar jedno tri godine u Komiži, na Visu. Pa sam nastavio da se bavim medicinom u Beogradu. Pa sam specijalizirao. Pa sam napustio medicinu sredinom devedesetih kad se od lekarske plate nije moglo živeti. Zahvaljujući iskustvu u Idolima, imao sam neka marketinška znanja, pa sam lako prešao u te vode. Međutim, "o marketingu nisam imao pojma", tvrdi GM. Hm. Posle medicine, marketing je za mene bio lagani kurs koji sam savladao u hodu. A i najviše sam se bavio kreativnim poslom, što je, inače stvar koja se ne da učiti u školi.
„Odmah posle pada Miloševića, priključio se novoj vlasti", tvrdi za mene GM. Zadržaću se na ovoj laži. Naime, ja sam član DS od kraja 1990, a posle pada Miloševića nisam se priključi vlasti, već sam nastavio da radim ono što sam radio i pre pada. Tek 2003. sam, na Tadićev poziv, radio njegovu kampanju. Pa je Tadić pobedio. Pa me je nekoliko meseci kasnije, zvao da mu budem savetnik.
Od gluposti koje je GM izrekao o meni izdvojiću još ovu: „Od vrlina koje krase uspešne biznismene on ima glavnu: potpuno je nemoralan." Netačno. Uopšte nisam uspešan biznismen. Zato sam i digao ruke od bavljenja time. Nažalost GM se edukuje na tabloidima koje verovatno „prezire", ali im veruje. Što se moje moralnosti tiče, naglasio bih da ja za razliku od GM-a, nisam bio pripadnika komunističkog plemstva i nisam, kao on, bio oslobođen potrebe da ne mrdnem prstom u životu. I nisam zahvaljujući roditeljima uživao privilegije svakog sistema od Tita do danas. Već upravo obrnuto.
Ne pominjem GM-a jer je njegov stav relevantan. On je samo opšte mesto jednog narativa. Njegove reakcije histološki su uzorak patološki izmenjenog tkiva „građanskog" društva. Na tom uzorku može se videti odumrlost čestitosti, principa i duha. GM je postao ogledni kunić za dokazivanje ekstremne histerije za koju neki pogrešno misle da je opozicioni stav. Ponekad je zaista teško uočiti razliku između ekstremne histerije Gorana Markovića i histeričnog ekstremizma Jova Bakića. Razlika je minimalna.
Objavljeno u Blicu, 22.10.2019.