Nostalgija| Porodica| Život

Naše groblje

Milutin Milošević RSS / 27.01.2016. u 00:29

CZrvSi1XEAAcGqZ.jpg

Strina je umrla juna prošle godine. Već neko vreme se mučila. Najviše je napao šećer - poslednjih godina skoro je bila oslepela. Razaznavala je samo obrise. Poslednji put smo je videli pre nekoliko godina. Ono kad smo im svi porodično otišli u goste. Obradovala se, mojoj kćerki najviše. Srdačno se ispričala sa svima, ponajviše sa majkom.

Uvek se javljala na telefon. Valjda joj se u poslednje vreme sluh još više razvio kako joj je vid oslabio, pa je iz prve, bez greške prepoznavala ko je zvao. Nismo se sa njima čuli toliko redovno. Brat je zvao da kaže tužnu vest.

***

Naši su se iz rodne Kosmače preselili u Beograd u prvoj polovini pedesetih godina prošlog veka. Toplica se tih godina masovno iseljavala, "trbuhom za kruhom" kako se to obično govorilo. Kad nema podrške, narod ide da traži gde je bolje, gde će biti više prilika za decu. Većina je dolazila u Beograd, i to najviše u policiju ili na železnicu. Naši su se većinom opredelili za ovo drugo.

Kako je otac već radio na železnici, imao je pravo da jednom godišnje jeftino dobije prevoz teretnim vagonom. Tako je deda odlučio da raspakuje celu jednu kuću i prenese u novi život sve što se moglo upotrebiti. Kupili su plac na Bežanijskom  brdu. Bilo je to na kraju sela, čak iza groblja, na vetrometini, uz neki objekat vodovoda. Sazidali su kuću, obor za svinje, sadili baštu.

Bežanija je bila daleko od grada. Do sela su tada išla dva autobusa, 35 i 36. Jedan od Zemuna a drugi iz Beograda. okretnica je bila već na ulasku u selo - tu gde je i danas mali pijac koji više ne radi. Mi bi iz zelenog Lejlenda izašli na pretposlednjoj stanici, pa onda potezali uzbrdo današnjom Gandijevom prema Ljubinke Bobić, a onda desno na večito kaljav ili prašnjav put, u zavisnosti od godišnjeg doba. Porodična kuća se nalazila na današnjoj raskrsnici Partizanske avijacije i Ismeta Mujezinovića.

Otac i majka su se uzeli 1952. godine, dok su naši još bili u zavičaju. Njoj je tetka ostavila sobu u železničkim barakama kod nekadašnje stanice Zemun, na kraju ulice Kapetana Radiča Petroviča. Kasnije su dobili i neko staro kupatilo na uglu barake od koga su uredili kujnu, a sobu je otac plakarom podelio na dva dela, pa smo imali koliko - toliko dobar prostor. Imali smo i šupu u kojoj je on, vrsni stolar, postavio tezgu i nabavio neophodan alat pa je popodne i vikendom dodatno zarađivao za porodicu. Preko pruge otac je napravio svinjac, pa smo početkom svake zime klali po jednu debelu svinju i spremali meso za zimnicu. Danas je na mestu tog svinjca Maksi u ulici Džona Kenedija.

Sa dedom je u zajedničkoj kući ostao stric sa porodicom. Strina je bila iz susednih Dedinaca. Zasnovali su porodicu, izrodili kćerku i sina. Meni je pomalo bilo krivo što je brat dobio ime poginulog strica, dok je moje ime bilo nekako staromodno.

Za strinu se uvek govorilo da je vukla na stranu svoje familije. I zaista, dok je nas stric obilazio povremeno, obično pred novu godinu kada je donosio veliki paket u kome je redovno bilo dosta južnog voća, pola Dedinaca se odškolovalo u njihovoj kući. Svi su kupili placeve u blizini, neprestano se obilazili, radili zajedno, ispomagali se. Tako malom, meni to nije bilo preteran problem, ali vidim da majki nije bilo svejedno. Pogotovo od kada je otac umro a ona ostala sa nama trojicom goluždravih.

Za čuđenje je i što je stric uvek bio oštar, čak namćorast čovek, koga su se svi u našem delu familije plašili. Posle očeve smrti, ostali su samo on i tetka iz njegove generacije. Od jedanaestoro koliko su ih deda i baba izrodili. Od četvoro koje je preživelo rat. A opet, u kući je glavnu reč vodila strina. Valjda je stric sve svoje vetropirasto potrošio u mladosti (a kažu da je toga bilo dosta), pa se onda smirio i rešio da bude kućevan čovek.

Kod njih se u kuću išlo kao u crkvu. Morali smo da budemo uredni, da se lepo ponašamo. Stric bi nas obično prvo strogo ispitao kako nam ide u školi i da li smo dobri. Strina i majka bi onda nestale u kujni gde bi šapatom razmenile neke ženama znane abrove, stric otišao svojim poslom, a mi trk u dvorište ili što dalje da se igramo sa bratom, sestrom i ovećim komšilukom.

***

Deda je živeo sa njima. Imao je običaj da peške dođe do nas u Zemun. Tako nam je jedne zime bio u gostima. Došao je da vidi mene, unuka kome je nadenuto njegovo ime, koji je imao nepuna tri meseca. Otac ga je zadržavao, molio da ne ide kući po noći, ali je on insistirao da ode. Voz ga je pregazio negde na pruzi.

Sahranili su ga na Bežanijskom groblju, onom koga danas nazivaju "Staro bežanijsko". Drugoga u okolini nije ni bilo. Centralni deo groblja je već bio popunjen, pa su našima dodelili mesto skoro u krajnjem levom uglu, tamo gde je već počinjala rupa u kojoj je streljano i sahranjeno 8.000 ljudi, mahom zatočenika logora Sajmište. Pretpostavljam da danas 99% stanovnika Bežanije i ne zna da tu postoji stratište iz Drugog svetskog rata. Nećete ga naći ni na karti. Ne sećam se da sam ikada u vestima čuo da je neki prigodan skup tu održan. Srećom nedavno ga je uprava groblja uredila, ali su i dalje najčešći posetioci stanari okolnih zgrada koji tu izvode pse u šetnju.

Tetka Vera je umrla 1964. godine. Dugo je bolovala od tuberkoloze, bolesti koju danas medicina skoro da ne poznaje. Braća i sestra su je obilazili po sanatorijumima. Jednom je skoro cela familija išla u posetu dok je bila na Bežanijskoj kosi. Nije joj bilo leka. Nije se udavala, imala je jednu dugogodišnju simpatiju. Ugasila se.

Oca je rak sustigao početkom 1967. godine. Ni tri operacije nisu pomogle. Dogodine će na Svetog Stefana tome biti pola veka. Dobro se sećam sahrane. Bila je strašna zima. Nas decu su odmah kada je spušten u raku odveli do strica, da se ne posmrzavamo.

Već 1972. godine ovo groblje je popunjeno. Kako se Novi Beograd ubrzano gradio, a i po Zemunu su nicali novi stambeni blokovi pa je i tamošnje groblje ubrzo postalo nedovoljno, za građanstvo preko Save pripremljrno je Novo bežanijsko groblje - veliko, moderno, organizovano. Eno, i danas ima mesta na njemu.

Od tada se na Starom bežanijskom groblju sahranjuju samo oni koji tu već imaju mesto koje im čuva neki član porodice ili predak. Ovih dana, to je par sahrana mesečno.

***

Stric i otac, a kasnije naša majka, podigli su spomenike svim troma. Imali smo problema kada se "komšija" sa desne strane raširio pa nam je deo gde je otac klecnuo. Stric je morao da dodatno podmeće grede pod očev spomenik i iznova betonira coklu. Sa komšijama smo se godinama mrko gledali. Ne viđamo više nikoga od njih godinama.

Groblje je, kao i mnogo toga u kriznim godinama, polako propadalo. Staza koja ide oko groblja ka grobovima naših se skoro obrušila. Visila je tako da svakog trenutka može da padne u jendek ispod, te smo se do grobova probijali između drugih. Živica je svuda nabujala. Česma iskrljana. Spomen groblje pretvoreno u smetlište. Sve tužnije je bilo odlaziti tamo.

Stric je na groblje izlazio samo za zadušnice. Vrlo retko bi došao još neko od njegovih. Kao da njima nisu tu sahranjeni deda, tetka, zaova, stric. Ponekad bi ga sreli, ali je on obično dolazio ranije jer je živeo blizu pa smo neretko samo nalazili tek pogorele sveće. Ako bi i uspevale da dogore je i na ovom groblju vetar duva i leti i zimi. Tako se valjda biraju mesta za groblja. Nismo sa groblja išli do njih, to se ne valja. Obavili bi šta dolikuje pa se vraćali kući. Čak i kada smo se iz Zemuna odselili daleko, u Šumice.

U godinama kada smo postali svoji ljudi a majka već zanemoćala, shvatili smo da zakup za grobna mesta nije plaćen. Onda je to na sebe preuzeo najmlađi od nas trojice. Plaćajući tako jednom za desetak godina unapred, u ćaskanju sa službenikom groblja, požali se brat da je šteta što nema više slobodnih grobnih mesta. Kad, službenik mu reče da su sređivali ogradu prema ulazu, iz Mustafe Golubića, te da je uklanjanjem nabujale živice oslobođen prostor i pripremljeno tridesetak novih grobnih mesta. Ispostavilo se i da se mogu kupiti po pristupačnoj ceni. Tako brat i ja pazarismo dva susedna nedaleko od naših, uz samu ogradu.

Obično čovek teži da kupi stan, kola, vikendicu, da proputuje svetom. Retko ko, sem kada dođe u neke pozne godine, razmišlja gde će mu biti večna kuća. A to je, takođe, važna životna investicija. Nešto što ne treba ostavljali potomcima da se s time bore. Eto, na primer, kumovi žive stotinak metara od našeg groblja, a kada je kumin otac umro sahranili su ga na Novom bežanijskom. Do groba smo išli pola sata, skoro do Ledina! A da su se raspitali, mogli su i oni da nađu bliže mesto, tu u komšiluku.

Moj brat je, boga mi, baš lepo razmišljao. Nas je svako od ta dva mesta, uz zakup na 50 godina (kćerka će mi imati 72 godine kada to bude isticalo) i sasvim lepim spomenikom koštalo oko 2.000 evra. Baš dobro ulaganje.

Nije prošla ni godina od kada smo kupili mesta, a tašta mi je umrla. Nekako iznenada. Dostojno smo je sahranili, baš u tom jednom novom grobnom mestu.

Groblje je u međuvremenu sasvim dobro uređeno. Očigledno je da uprava groblja radi dobar posao. Sve glavne staze su ponovo asfaltirane a zelenilo je svuda potkresano, trava posađena i održavana, kante za otpatke brojne i redovno se prazne. Stara česma je obnovljena. Uz naše nove grobove postavljena jedna nova.

Uz kapelu je, u zgradi na ulasku u groblje, dugo živela Mara koja ga je sa porodicom čuvala, koliko je mogla sređivala ga, prodavala sveće i cveće. Kada je Mara umrla, potomke su joj raselili. Nije nam to bilo drago. Ali šta ćeš - sila boga ne moli. Kapela je, zatim, potpuno renovirana. Od nekadašnje male u kojoj je mogao da stane samo sanduk i jedan red članova porodice, danas je sasvim sređena, kao i prostor oko nje gde se poštovaoci pokojnika okupe da mu odaju poslednu počast.

Tako smo i mi sahranili taštu, jednog sunčanog julskog dana. Bilo je zaista dostojanstveno i žena, kao i cela njena familija, i danas su mi zahvalni zbog odluke da tu nađem mesto za nju. Kažu kćerka i žena da im je nekako drago kad god odu na njen grob, koliko je groblje lepo. A ta veličina groblja, da ne kažem manjina (nekih 250 x 80 metara), mnogo je pogodnija za dolazak nego sva druga gusto popunjena groblja u Beogradu na koja nove grobove trpaju uz one stare, čak i po stazama, pa se sve pokrivili i sklono je padu. Muka mi je kada odem na Novo ili Centralno.

***

Kada smo ocu davali četrdesetogodišnji pomen, poslednji put smo se u većem broju okupili na groblju. I sa stričeve strane su svi bili. Zahvalni smo im za to.

Brat je odavno pripremio predlog sahranjivanja u ta naša tri stara groba. Majka svakako ide kod oca. Ona je to odavno namenila i sasvim je prirodno što će tako biti.

Dugo već u našoj porodici prepričava se jedna anegdota. Kada je majčina sestra ostarila, molila je sina da pozove popa Jovu da je opeva. Jova je decenijama službovao u Donjem Lajkovcu, ali se tada već penzionisao i otišao u rodno selo, negde oko Šapca. Brat, onako prostosrdačno, želeći da kaže da će majki ispuniti želju, na njene molbe je odgovorio: "Samo ti majka umri, zvaću ja Jovu". Tako i mi našoj majki, kada kaže da će ona uz svoga Mila, uvek odgovorimo da ona "samo umre, a i znamo gde ćemo je sahraniti", pa se onda svi slatko nasmejemo.

Stariji brat, i on samac, će kod tetke. Tu između svih ostalih, da ih čuvaju. Dedin grob onda ostaje stricu i strini. Možda mu je to brat ranije i rekao, ali kada je strina umrla, odmah smo im to i zvanično predložili a stric je to normalno prihvatio.

Kako se sada grobna mesta vode na brata, ja sam išao do uprave da sredim sve formalnosti. Na sam dan sahrane, grob se ujutro iskopa. U slučajevima kada je u grobu neko već davno sahranjen pa je sanduk i sve drugo sem kostiju pokojnika istrulilo, ti zemni ostaci se sakupe i pohrane u posebnu prigodnu vreću, a onda zakopaju dublje i prekriju pre nego što se novi kovčeg spusti u raku. Neko od rodbine treba da je tu da potvrdi da se sa kostima dostojno postupilo.

Meni je zapalo da odem na groblje i predstavljam porodicu. Kada sam stigao, posao je već bio obavljen a predstavnik groblja mi je pokazao dedine kosti pohranjene u tu crnu plastičnu vreću na kojoj je u nepromočivom i providnom džepu spreda bilo ime mog dede. I moje ime. Čudan je to osećaj - videti dedine kosti, tu na gomilčetu u crnoj vreći. Onako žute od zemlje, ali potpuno očuvane. Gomila velikih i sitnih kostiju sa lobanjom na vrhu. Dedinom lobanjom.

Nisam ga zapamtio. Bio sam suviše mali kada je poginuo. Čak sam i sliku njegovu video tek nedavno. Bio je to jedini i prvi put kada sam ga zaista video tako da ga upamtim. Nikako nisam mogao da reagujem. Nisam bio spreman za to. Sve je trajalo samo tren. Sada mi je žao što taj trenutak nisam bolje iskoristio. Nisam pametan kako. Možda je trebalo da barem snimim te kosti. No, kad bolje razmislim, nije trebalo da remetim dedin mir i uspomenu na njega.

Dedin spomenik smo morali da oborimo da bi strinu sahranili. Kako će se zemlja na njihovom grobu slegati tokom zime, dedin spomenik i dalje leži iza ostalih, čekajući da se vreme prolepša pa da ga vratimo na mesto. Stric je već najavio da neće sebi i strini dizati poseban spomenik, već da će uz spomenik svoga oca postaviti ploču na kojoj će biti njihova slika i imena.

Brat i ja odavno planiramo da kada majka jednog dana, što kasnije to bilo, bude otišla kod Mileta u grob, sva tri lepo sredimo, postavimo novu, zajedničku coklu i na nju montiramo sve spomenike, a po grobovima pospemo ukrasne kamenčiće. Na poslednjim, ovim zimskim zadušnicama, ipak smo promenili plan. Kako je tati u januaru 50 godina, grobove ćemo srediti već ove godine, da taj pomen bude što lepši.

A majka neka sačeka koliko god može. Radmila ima skoro 92 godine i prilično se dobro drži. Vrlo često, evo baš danas, zaboravi štap kada negde krene. Obećala je i da će igrati unuci na svadbi.

Grob na Staroj bežaniji će je svakako čekati.

Atačmenti



Komentari (65)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

49 41 49 41 03:16 27.01.2016

Bez(h)anija

Grabljasmo majka i ja od Bunara uz Bezanijsku Kosu.
Ne smetahu mi ni kasno novembarska kosava, ni tmina u koju uronismo od Bunara.
Samo mi 9 bese.

On, bolan tamo lezase; jedinom objektu na toj kosini.
To mu tek "ulaznica" bese; za Ribarsku Banju, mnoge Sanatorijume.

Prvi put na vidjenje, posle mnogih meseci; s prijateljem, drugarom, uciteljem, savetnikom -Ocem.
Milutin Milošević Milutin Milošević 08:57 27.01.2016

Re: Bez(h)anija

Prepoznajem osećaj. Istih godina sam bio.
Spiridon Spiridon 09:12 27.01.2016

..

Gazda ostaje gazda!

bocvena bocvena 10:10 27.01.2016

možda neko i misli

da je život skup "uspeha". u suštini je skup međuljudskih interakcija (ljubavi, mržnje, brige o malima i starima), rođenja i sahrana.

priča o groblju je priča o vašoj porodici.

i to dobra priča.
zemljanin zemljanin 10:44 27.01.2016

Re: možda neko i misli

na groblja ne idem - nikad ... ono šta se imalo reći i uraditi je već rečeno i urađeno ... nakon smrti, telo sam zaveštao u istraživanja a ostatke, ako ih bude, rasuti i naraniti sitne živuljke, bilo u vodi ili zemlji ...

ipak, nakon smrti oca, a bio sam mnogo mlađi, ispoštovala se cela ta procedura aka tradicija ... sećam se da sam aspolutno zblanuto gledao ceo taj "cirkus" i tu se negde završilo moje učešće u takvim i sličnim ceremonijama ... naravno to ne znaći da je moje ispravno a ostalo nije, a i obrnuto
emsiemsi emsiemsi 14:54 27.01.2016

Re: možda neko i misli

zemljanin
na groblja ne idem - nikad ... ono šta se imalo reći i uraditi je već rečeno i urađeno ... nakon smrti, telo sam zaveštao u istraživanja a ostatke, ako ih bude, rasuti i naraniti sitne živuljke, bilo u vodi ili zemlji ...

ipak, nakon smrti oca, a bio sam mnogo mlađi, ispoštovala se cela ta procedura aka tradicija ... sećam se da sam aspolutno zblanuto gledao ceo taj "cirkus" i tu se negde završilo moje učešće u takvim i sličnim ceremonijama ... naravno to ne znaći da je moje ispravno a ostalo nije, a i obrnuto

Твоје није исправно, али је - твоје.
zemljanin zemljanin 17:57 27.01.2016

Re: možda neko i misli

emsiemsi
zemljanin
na groblja ne idem - nikad ... ono šta se imalo reći i uraditi je već rečeno i urađeno ... nakon smrti, telo sam zaveštao u istraživanja a ostatke, ako ih bude, rasuti i naraniti sitne živuljke, bilo u vodi ili zemlji ...

ipak, nakon smrti oca, a bio sam mnogo mlađi, ispoštovala se cela ta procedura aka tradicija ... sećam se da sam aspolutno zblanuto gledao ceo taj "cirkus" i tu se negde završilo moje učešće u takvim i sličnim ceremonijama ... naravno to ne znaći da je moje ispravno a ostalo nije, a i obrnuto

Твоје није исправно, али је - твоје.

mogli bi mi o tome, o fenomenologiji smrti i kulture, ali blog je prilično ličan pa bi bilo neprimereno ... daklem, dobro je da smo različiti i da te različitosti uvažavamo
emsiemsi emsiemsi 18:00 27.01.2016

Re: možda neko i misli

zemljanin
emsiemsi
zemljanin
na groblja ne idem - nikad ... ono šta se imalo reći i uraditi je već rečeno i urađeno ... nakon smrti, telo sam zaveštao u istraživanja a ostatke, ako ih bude, rasuti i naraniti sitne živuljke, bilo u vodi ili zemlji ...

ipak, nakon smrti oca, a bio sam mnogo mlađi, ispoštovala se cela ta procedura aka tradicija ... sećam se da sam aspolutno zblanuto gledao ceo taj "cirkus" i tu se negde završilo moje učešće u takvim i sličnim ceremonijama ... naravno to ne znaći da je moje ispravno a ostalo nije, a i obrnuto

Твоје није исправно, али је - твоје.

mogli bi mi o tome, o fenomenologiji smrti i kulture, ali blog je prilično ličan pa bi bilo neprimereno ... daklem, dobro je da smo različiti i da te različitosti uvažavamo

У праву си, додуше, мене више занима шта ти мислиш, него о феноменологији (да жваћемо туђе ставове и промишљања).
Из "циркуске церемоније" сам доста схватио.
emsiemsi emsiemsi 18:00 27.01.2016

Re: možda neko i misli

zemljanin
emsiemsi
zemljanin
na groblja ne idem - nikad ... ono šta se imalo reći i uraditi je već rečeno i urađeno ... nakon smrti, telo sam zaveštao u istraživanja a ostatke, ako ih bude, rasuti i naraniti sitne živuljke, bilo u vodi ili zemlji ...

ipak, nakon smrti oca, a bio sam mnogo mlađi, ispoštovala se cela ta procedura aka tradicija ... sećam se da sam aspolutno zblanuto gledao ceo taj "cirkus" i tu se negde završilo moje učešće u takvim i sličnim ceremonijama ... naravno to ne znaći da je moje ispravno a ostalo nije, a i obrnuto

Твоје није исправно, али је - твоје.

mogli bi mi o tome, o fenomenologiji smrti i kulture, ali blog je prilično ličan pa bi bilo neprimereno ... daklem, dobro je da smo različiti i da te različitosti uvažavamo

У праву си, додуше, мене више занима шта ти мислиш, него о феноменологији (да жваћемо туђе ставове и промишљања).
Из "циркуске церемоније" сам доста схватио.
zemljanin zemljanin 19:05 27.01.2016

Re: možda neko i misli

emsiemsi
У праву си, додуше, мене више занима шта ти мислиш, него о феноменологији (да жваћемо туђе ставове и промишљања).
Из "циркуске церемоније" сам доста схватио.

fenomenologija nam daje informacije o razlozima dok nam kultura daje uvid u praksu i modifikacije ... razloge uklanjanja posmrtnih ostataka ne možemo tražiti u kulturi već u praksi homo zajednica iz perioda kada smo lovili i bili lovljeni ... kultorološki se došlo do religije i uspostavljanja običaja u zajednicama ... poštovanje običaja učvršćuje odnose unutar zajednice ... takođe zajednica ima pretenzija da nameće obrasce bez preispitivanja opravdanosti ili istinitosti istih ... i ta osnova je izgubila na značaju jer više i ne postoje zatvorene konzervativne zajednice ...

I sve je to OK i razumljivo ... nisam sa bližnjima imao nikakvih uspomena vezanih za groblje pa da sada odlaskom na to mesto, evociram te događaje ... postoje mesta i okolnosti koje nose taj pečat i takva sećanja su uvek dobrodošla ... groblje na kojem se nalaze biološki ostaci, za mene nije to mesto ...

takođe, nisam se mešao u odluke majke, nakon očeve smrti, sve što je odlučila, tako je i urađeno ... postoji ta grobnica na NBežaniji, koju moj brat i sestra održavaju, jer ima još dva slobodna mesta a ja nisam zainteresovan, mada uredno plaćam troškove ... takođe, majka je želela vernički pokop i sve što je pop rekao, odradio sam iako se ne mirišem sa tom institucijom i u suprotnosti je sa svim što smatram ispravnim ... uz poštovanje koje sam iskazao za njihovog života i poštovanje prema načinu života i nakon smrti, odao sam im poštu za sve ... a sećanje je u meni i nikakve ceremonije ili groblja neće i nemogu to niti promeniti niti učiniti boljim ili jasnijim ... moj život živim prema svojim merilima gde stvari i događaji imaju svoje mesto, razloge, posledice itd. ... nikako ne prihvatam mistifikaciju i "valja se" kao osnovu za bilo šta ...

a pored toga nisam ni za kremiranje već za jednostavnu prirodnu reciklažu ... oraganske materije iz ostataka poslužiće nekom novom životu, čak milionima drugih oblika života ...
mirelarado mirelarado 12:19 28.01.2016

Re: možda neko i misli

priča o groblju je priča o vašoj porodici.

i to dobra priča.


Далеко најбољи текст тренутно на блогу. О гробљу, а тако животан. И породица за пример и дивљење.
jkt2010 jkt2010 03:28 29.01.2016

Re: možda neko i misli

zemljanin

groblje na kojem se nalaze biološki ostaci, za mene nije to mesto ...

a pored toga nisam ni za kremiranje već za jednostavnu prirodnu reciklažu ... oraganske materije iz ostataka poslužiće nekom novom životu, čak milionima drugih oblika života ...

Ne znam kako si ti ovo zamislio? Da telo ostave u stanu ili bace u jendek pored puta, da smrdi komšijama par meseci dok se izrecikliraš? Ili neko treba da te isecka, skuva i na'rani kučiće?

Mislim, jel bi ti pristao da ovo odradiš za nekoga? Ne bi ti bilo mrsko, a mrsko ti je groblje ili kremacija?
zemljanin zemljanin 09:38 29.01.2016

Re: možda neko i misli

jkt2010

Ne znam kako si ti ovo zamislio? Da telo ostave u stanu ili bace u jendek pored puta, da smrdi komšijama par meseci dok se izrecikliraš? Ili neko treba da te isecka, skuva i na'rani kučiće?

Mislim, jel bi ti pristao da ovo odradiš za nekoga? Ne bi ti bilo mrsko, a mrsko ti je groblje ili kremacija?

nisam baš siguran kako si došao do navedenog ... groblje ili preciznije sahranjivanje i služi za reciklažu ... ljudi su mu, u međuvremenu, dali i neke dodatke ...
jkt2010 jkt2010 01:22 30.01.2016

Re: možda neko i misli

zemljanin
jkt2010

Ne znam kako si ti ovo zamislio? Da telo ostave u stanu ili bace u jendek pored puta, da smrdi komšijama par meseci dok se izrecikliraš? Ili neko treba da te isecka, skuva i na'rani kučiće?

Mislim, jel bi ti pristao da ovo odradiš za nekoga? Ne bi ti bilo mrsko, a mrsko ti je groblje ili kremacija?

nisam baš siguran kako si došao do navedenog ... groblje ili preciznije sahranjivanje i služi za reciklažu ... ljudi su mu, u međuvremenu, dali i neke dodatke ...

A to... ja mislio ti sad smislio nešto novo & revolucionarno, kad ono: sahrana beskućnika (a.k.a. siromaška sahrana).

Ja mislio, napr, dodaje se novi kontejner pored onih za papir, staklo, plastiku, organsko, stavlja se i "ljudski otpad". Pa kad ti umre baba odvučeš je za noge i ubaciš u taj kontejner za "ljudski otpad". Komunalci dalje znaju šta treba...

Mada možda bolje po uzoru na ono kako to rade izvesna indijanska plemena: odvučeš babu na krov da je ptice izrecikliraju. A lepo vaspitane babe bi se same penjale, kad osete da je vreme...
princi princi 11:00 27.01.2016

Sine, ovo kao prica

o Srbiji, prakticno: iz Crne Gore u Beograd, preko Toplickog kraja. Lepa prica. Najtuznije mi i nekako najsumornije ono sivo nebo na fotki. Tacno osecam vetar koji je duvao tog dana. It's better to burn out than fade away, vise ne znam ni ko je to rekao (zezam se, znam, Neil Young). Iskreno se nadam da cu i ja tako.
Milutin Milošević Milutin Milošević 11:08 27.01.2016

Re: Sine, ovo kao prica

o Srbiji, prakticno: iz Crne Gore u Beograd, preko Toplickog kraja

Bila je i jedna međuepizoda u okolini Raške. Pre nešto više od godinu dana čuh na jednoj slavi u Lešku da je to u stvari tu negde između Raške i Leposavića. Ljudi pričaju isto kao u očevom kraju, u selima po Sokolovici, iznad Toplice.

Šta znam - možda to ide sa godinama, ali meni je sve manje teško da sednem u kola, odem gore i upalim sveće. Nisam vernik, niti volim šaradu nekrofilije, ali osećam neko poštovanje prema svojima. Umrli žive u sećanjima. Pogotovo oni koji su zaslužili.
predatortz predatortz 11:11 27.01.2016

Re: Sine, ovo kao prica

Šta znam - možda to ide sa godinama, ali meni je sve manje teško da sednem u kola, odem gore i upalim sveće


Čuj, ja to posmatram ovako:

Koliko poštuješ njih, toliko poštuješ sebe. Moji su raštrkani po raznim grobljima. No, nije mi teško da odem sveću da zapalim, da bacim oko i uverim se je li sve ok, da nije šta napuklo, polomljeno...
princi princi 11:31 27.01.2016

Re: Sine, ovo kao prica

Šta znam - možda to ide sa godinama, ali meni je sve manje teško da sednem u kola, odem gore i upalim sveće. Nisam vernik, niti volim šaradu nekrofilije, ali osećam neko poštovanje prema svojima. Umrli žive u sećanjima. Pogotovo oni koji su zaslužili.

Ne kapiram to sa svecama, moram priznati. Posledica komunistickog (ili sto bi ove pokondirene tikve rekle gradjanskog) upbringinga. Mog Dukicu nosim u sebi, evo vec 13 godina, gde god sam ja tu je i on (naputovao se, jadan covek, bas). Ja mu dodjem kao neka spona izmedju njega i ovih mojih pametnica i kurica. Sve vise sebe tako vidim, mislim, kad prodjes neke godine, postajes sve manje vazan, nije ti bitno i ta, da kazem, velika slika coveku postane mnogo bitnija. Zato je mnogo vazno imati sto vise dece, :). Jos kad su lepa i pametna, zavrsio si svoju misiju na planeti Zemlji.
emsiemsi emsiemsi 14:58 27.01.2016

Re: Sine, ovo kao prica

princi
Šta znam - možda to ide sa godinama, ali meni je sve manje teško da sednem u kola, odem gore i upalim sveće. Nisam vernik, niti volim šaradu nekrofilije, ali osećam neko poštovanje prema svojima. Umrli žive u sećanjima. Pogotovo oni koji su zaslužili.

Ne kapiram to sa svecama, moram priznati. Posledica komunistickog (ili sto bi ove pokondirene tikve rekle gradjanskog) upbringinga. Mog Dukicu nosim u sebi, evo vec 13 godina, gde god sam ja tu je i on (naputovao se, jadan covek, bas). Ja mu dodjem kao neka spona izmedju njega i ovih mojih pametnica i kurica. Sve vise sebe tako vidim, mislim, kad prodjes neke godine, postajes sve manje vazan, nije ti bitno i ta, da kazem, velika slika coveku postane mnogo bitnija. Zato je mnogo vazno imati sto vise dece, :). Jos kad su lepa i pametna, zavrsio si svoju misiju na planeti Zemlji.

Да !
Најделикатнија (и најодговорнија) позиција је када си у средини --- имаш децу, а још си нечије дете.
Док год је и један родитељ жив, до тада си дете. Ја сам, на жалост, мамином смрћу 2007. године, престао бити дете.
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 15:29 27.01.2016

suze u nama

:(

Tuzan je ovaj blog,ali ok...i tuga je deo nas.

Potresoh se i za ovo da nisi nicije dete vise kad odu roditelji sto napisa Emsi.

Procitala sam i divan tekst na linku o Bezaniji.

Mozda je za mene bolje da smanjim dozivljaj ovde.

Rekoh vec,suze su u nama i nikad ne znas kada ce se pojaviti.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 16:49 27.01.2016

Re: suze u nama

Ја капирам да не нестанеш, у terrygilliam-овској причи апсурда и нихилизма, већ посматраш као сноп светлости, као мала снага, своју екипицу, у коју си инвестирао љубав и генетско наслеђе, како одраста. Of course, ја немам доказ за своје, други немају за своје, и то је то.
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 17:05 27.01.2016

Re: suze u nama

Snop svetlosti...

Posmatras odozgo u obliku zvezde ili si neko skriveno svetlo na zvezdanom nebu...i posmatras svet kome si nekad pripadao?

Au bre,mene je i ovo sad rastuzilo.
angie01 angie01 11:28 27.01.2016

Buendie

I Markes i fado.

ecce-florian ecce-florian 11:37 27.01.2016

i bre gazda

od Nikole pa do Savindana il' su rođendani, il' su pomeni ( oca sa'ranio na Božić, mati umrla na Jovana) il' slava (Stevan). Kad mi sve to prođe sam ko nov ( svaki put se na Jovana setim nekog tvog starog bloga ). Plus kratki dani, nikako da svane ( skoro sam nešto pročačkao sa Jungovog puta po Africi iz dvadesetih da lokalci ceo život imaju dva potpuno različita načina ponašanja danju i noću - biće da mi nešto zaostalo u arhetipu negde duboko)

Evo stiže feGrur , sav sreća

ps
lep ti post ( davno nisan bijo, pa se uželelo) :)
Milutin Milošević Milutin Milošević 11:45 27.01.2016

Re: i bre gazda

U mom društvu iz KUD-a nekoliko godina za redom poneko odlazio. Jedva se ove godine izborismo.

Kraj 2013. do marta prošle mi je bio najcrnji period. Šta znam, nakupi se. Leti je sve lakše, a zimi izgleda najlakše da se umre.

Onaj blog na Bogojavljenje svake godine dobro odplačem.

PS Em sam se malo ulenjo, em mi lakše ide Tviter na kome je izazovnije spakovati šta hoćeš da kažeš u 140 slovnih znakova.
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 12:00 27.01.2016

Cudna reakcija

Milutine,

mene zraci tvoj blog,ne smem da citam,verovatno radi povezivanja sa sopstvenom prosloscu i neminovnoscu suocavanja opet,da su neki dragi ljudi nestali zauvek,sem u dusama nasim.

Ja valjda sam sve sto je bilo tuzno sklonila u neke vitrine svesti,u nemisao.Sem nekad naravno,pogledam u zvezdano nebo i tamo nadjem odgovor,vezu..

Ipak,kazu da je dobro da na nesto imas reakciju,znaci da je necije pisanje,slika,muzika delovala na tvoje bice.Nisi ravnodusan.

Ubija me i slika uz blog.

Eto,mozda neko napise u komentarima o cemu je tacno,mozda je i nesto duhovito.



Milutin Milošević Milutin Milošević 12:31 27.01.2016

Re: Cudna reakcija

Ne može se zaboraviti. A zdravo je povremeno se isplakati.
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 12:41 27.01.2016

Re: Cudna reakcija

Milutin Milošević
Ne može se zaboraviti. A zdravo je povremeno se isplakati.



Jeste,ali svako ima svoj nacin suocavanja i borbe sa tugom.

A suze dodju kad najmanje ocekujes,nikad ne znas sta ce da te asocira na nekog koga vise nema,bar u ovom,nama poznatom i vidljivom svetu.

cassiopeia cassiopeia 12:17 27.01.2016

Staro Bežanijsko

Kad mi je tata 2014. otišao, mama, sestra i ja smo odlučile da nam to groblje bude naše groblje. To mi se groblje najviše svidelo. Malo i lepo sređeno.
Nikako ne volim Novo Bežanijsko.

Mama izabrala rozarijum za četiri urne i ja, ne znajući koliko urni može da stane, kažem njoj tih dana, kad umrem hoću da mi se prospe pepeo, kad će ti ona, nema šanse, ima tu da te stavim, znaš koliko sam platila. Smejale smo se sve tri. Kaže mama, nema razbacivanja :)

Tata nije nikada vodio sestru ili mene na grob svom ocu. Nije ni on voleo da ide, nije o tome ni pričao. Poslednjih godina, teško bolestan, izbegavao je da priča sa mamom o sahrani i gde bi želeo da ga sahranimo. Samo je u jednom trenutku mama rekla da će biti kremacija.

Meni je uvek jako čudno kad odem da ga obiđem. Jednostavno osećam da je tu samo prah, da njegova duša biva negde i ja ga osećam. Ispričamo se i znam da on sve vidi.

Ti si dobra duša!
Milutin Milošević Milutin Milošević 12:33 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Taj niz rozarijuma uz ogradu groblja vodi ka grobu moje tašte. Puno je ljudi tu, posebno o zadušnicama.
anja99 anja99 15:13 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Puno je ljudi tu, posebno o zadušnicama.


Baš tad nikad ne idem, a volim da odem na grob svoje mame. Ne plačem. Poljubim sliku i sednem na klupu. Pa sedim i razgovaram s njom, odnosno pričam joj i pričam, u sebi naravno, onda ustanem, opet poljubim sliku, kažem ćao mama, i odem. Bez suza. Bude mi nekako puna duša. Bila sa onom koja me voli.

I ne bih ovo napisala, ne, nego je Milutine vaš blog retko dobar blog. U stvari, na pamtim kad sam toliko kvalitetan tekst čitala ovde.
Da, dodje vreme da se i tako razmišlja i radi, kao vas dvojica. Pozdrav bratu.
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 15:24 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

anja99
Puno je ljudi tu, posebno o zadušnicama.


Baš tad nikad ne idem, a volim da odem na grob svoje mame. Ne plačem. Poljubim sliku i sednem na klupu. Pa sedim i razgovaram s njom, odnosno pričam joj i pričam, u sebi naravno, onda ustanem, opet poljubim sliku, kažem ćao mama, i odem. Bez suza. Bude mi nekako puna duša. Bila sa onom koja me voli.

I ne bih ovo napisala, ne, nego je Milutine vaš blog retko dobar blog. U stvari, na pamtim kad sam toliko kvalitetan tekst čitala ovde.
Da, dodje vreme da se i tako razmišlja i radi, kao vas dvojica. Pozdrav bratu.



Ovo je napisano lepo,iz duse pravo.

:(
anja99 anja99 15:48 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Ovo je napisano lepo,iz duse pravo.



Danas mi rodjendan, tad samo iz duše
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 15:56 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

anja99
Ovo je napisano lepo,iz duse pravo.



Danas mi rodjendan, tad samo iz duše



Jaooo,pa srecan rodja! :)

Neka ti je lep tvoj dan Anja.
anja99 anja99 16:14 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Neka ti je lep tvoj dan Anja.



baš mi ga ulepša drug mrka.
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 16:18 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

anja99
Neka ti je lep tvoj dan Anja.



baš mi ga ulepša drug mrka.


Hahaha,sto jes,jes.

Ali ocigledno je bilo sudjeno da iz tmine odemo u svetlo i sad ce blog postati rodjendanski,bar u jednom delu.

Baloni,konfete....hm...sta jos,kocije sa lipicanerima...muzika....proslavaaaa:) Prskalice?:) Ne,ne,vatromet!

Danas nam je divan dan etc :)
anja99 anja99 16:27 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Prskalice?:)


Ne razumem se u bakutu, a i ne smem od gazde da puštam muziku.
Nego da se vratimo temi, bolje će nam biti :))

Hvala na lepim željama.

jednarecfonmoi jednarecfonmoi 16:37 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

molEm

Doooobro:)

Milutin Milošević Milutin Milošević 16:55 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Srećan rođendan i od mene!
predatortz predatortz 18:54 27.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Danas mi rodjendan, tad samo iz duše


Pa, srećan ti rođendan!
Onako, iz duše...
anja99 anja99 14:15 28.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Pa, srećan ti rođendan!
Onako, iz duše...



fala fala
anja99 anja99 14:16 28.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Srećan rođendan i od mene!




Vi ste rodjeni pisac.
Milutin Milošević Milutin Milošević 14:19 28.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Kad bi te čula moja prefesorka srpskog iz gimnazije...
anja99 anja99 18:15 28.01.2016

Re: Staro Bežanijsko

Kad bi te čula moja prefesorka srpskog iz gimnazije...


Mora da je više gledala vladanje.
rade.radumilo rade.radumilo 12:24 27.01.2016

Utihnjuju glasovi

a njihovo vreme polako ulazi u udžbenike istorije.

Bokca mu, i taj Novi Beograd više nije tako nov. Sedam banki uskoro.
Od sela Bežanija, još se drži onaj red kuća uz padinu. Strana prema blokovima je konačno porušena i očišćena, izgrađene zgrade, Vojvođanska ulica dobila po tri trake u oba smera...

Milutin Milošević Milutin Milošević 12:50 27.01.2016

Re: Utihnjuju glasovi

emsiemsi emsiemsi 14:53 27.01.2016

Шта рећи !?

Препорука.
ephemeris ephemeris 15:17 27.01.2016

Woody Allen

Catholicism for me was :

"Die now, pay later..."
cane cane 16:23 27.01.2016

hvala gazda

Od losih vesti i reklama prognan
utekoh na treci program
gde je, nekim cudom, tekla poznata burleska
svi oni gegovi i lica ista
slikovnica sto se lista

Setno, k'o na dnu skrinje nadjena sveska
osmeh se zaledi na cas
gde su sad Laurel i Hardy
i ovaj ljuti zrika i njegov beli psic

O, svi su mrtvi, odneseni
brsljan je davno prekrio stih
od zla i briga su reseni
al' divna ludost,
k'o oreol jos rominja oko njih

Bila je berba, osta' fotka od nje
leto neznano gospodnje
no, uglavnom, ta su burad otkad popijena
cale s' kacketom, cuvenim, od tvida
putunju sa ledja skida

Deda pred vranca spusta otkose sena
u smedjoj senci bresaka
samo po bluzi poznam majku
i k'o da cujem mobu i kikote niz drum

Al' svi su mrtvi i blazeni
brsljan je davno prekrio stih
od zlih vremena su spaseni
a trag postenja i dobrote
k'o oreol jos rominja oko njih


U godisnjaku skole
vazna lica smekera i bubalica
ali samo jedan moto, drzi se, planeto
sanjari, genijalci, sampioni
zrtvovani k'o pioni

Pale su zastave u cetrdes' petoj
kad god ih sretnem, zale se
sapucu k'o zaverenici
al' pijan dah je vetar sto zmaja ne dize

Ma, vec su mrtvi, a hodaju
ja nisam rodjen da cekam smak, ne
moj zivot nije na prodaju
a kada pletes svoj oreol
za to i nema boljeg mesta nego mrak
Milutin Milošević Milutin Milošević 16:56 27.01.2016

Re: hvala gazda

I ja često ovakve atmosfere i teme vezujem za tu Djoletovu pesmu.
G.Cross G.Cross 17:52 27.01.2016

Sutina

Meni je otac umro i sahranjen u Mostaru 1990. Sahranili smo ga na groblju Sutini i napravili lep, sto je moja majka onda rekla, "dvosobni grob" za njega i nju.

I onda je poceo rat i moja majka dosla u Beograd i tu umrla 1995. godine i sahranili je na Novom Bezanijskom groblju.

I tu je bila sve do 2012. godine kada sam se dogovrio sa sestrama da je prenesemo u Mostar.

I zaista malu metalnu kutiju sa njenim kostima smo te godine konacno stavili u njen grob pored njenog muza.

I ja sam osecao da je konacno sve na svom mestu.
Da se vecita privremenost koja je pocela prvim hicima u Sarajevu kad je moja majka dosla u Beograd "na par nedelja dok se sve ne smiri" konacno zavrsila.
Jelica Greganović Jelica Greganović 18:20 27.01.2016

Ja sam

mog pokojnog oca vratila u njegovu zemlju, tamo gde je najviše voleo da bude, odakle je njegova porodica i gde, naravno, postoji deo groblja gde "žive" pokojni Milenkovići, sve od Živote, usvojenika Pante Markovića, poginulog na Kolubari, do tetaka, strina, stričeva, baba, deda, prababa...na malečko badnjevačko groblje, koje ima prosto kičast pogled na tipičnu šumadijsku geografiju.
Milutin Milošević Milutin Milošević 19:36 27.01.2016

Re: Ja sam

malečko badnjevačko groblje, koje ima prosto kičast pogled na tipičnu šumadijsku geografiju

Taman kao ovo bežanijsko (samo što nije okruženo zgradama).

Mi naše ne odnesosmo nazad u Kosmaču. Ovo smo usvojili. U zavičaju više nema kuća. Nema naših kuća. Svi se iseliše. Najbliže je otišla tetka, udata dva sela dalje. Njen najstariji sin je i danas tamo i vodi brigu o imanju (samo neke šume, šta bi drugo). Majka i tetka su tamo napravile spomenik u znak sećanja na naše stare. Pitao kamenorezac kada su naručivale: ženo, imaš li ti nekoga živoga (koliko je imena umrlih navela). Umiralo se prošlog veka naveliko, što u ratovima, što od bolesti.
myredneckself myredneckself 20:51 27.01.2016

Re: Ja sam

Brat i ja odavno planiramo da kada majka jednog dana, što kasnije to bilo, bude otišla kod Mileta u grob, sva tri lepo sredimo, postavimo novu, zajedničku coklu i na nju montiramo sve spomenike, a po grobovima pospemo ukrasne kamenčiće. Na poslednjim, ovim zimskim zadušnicama, ipak smo promenili plan. Kako je tati u januaru 50 godina, grobove ćemo srediti već ove godine, da taj pomen bude što lepši.


Ovaj post o odnosu prema svojima, ti je tako lep, emotivan, topao, baš duševan, gazda Milutine, hats off!
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:33 27.01.2016

Re: Ja sam

Badnjevac se još nekako bori za život, ima školu, čak i igralište za decu je napravljeno, dve biblioteke...i grobljance.
jednatanja jednatanja 20:47 27.01.2016

Da poživi Radmila, daće Bog

Pomislih upravo, koliko ste "normalni" kad se o ovome svi sa svakim unutar vaše velike porodice možete dogovoriti. Nema drame, nema straha, već nastupate složno i promišljeno.

Kod nas, otac mi iz Krajine, groblje zaraslo jedva se može doći do babinog i dedinog. U mom rodnom gradu u Vojvodini, moja majka skoro nikad ne ide, jer ju je njena baba kao malu vukla sa sobom i naricala celim putem, pošto joj je sin poginuo 44-te. Majka je to doživela kao traumu, sad pošalje oca da odnese cveće za njene, plati sve uredno, ali ne ide.

Pored te naše porodične grobnice, sahranjeno je jedno dete, stradalo nesrećnim slučajem. Kad god navratim, sve blista, podrezano, sveže cveće. Majka ga ne napušta. I onda pomislim, samo neka ide sve svojim redom, a za ostalo nije bitno.
Milutin Milošević Milutin Milošević 21:53 27.01.2016

Re: Da poživi Radmila, daće Bog

samo neka ide sve svojim redom, a za ostalo nije bitno

Ovo mnogi kažu.

Podseti me na anegdotu pre par nedelja. Žali se Radmila, koja je uz strica ostala poslednja iz te generacije, kako su svi rano poumirali. Nisu, majko, kažem ja, oni rano poumirali, nego ti imaš 92 godine!
jednatanja jednatanja 17:14 28.01.2016

Re: Da poživi Radmila, daće Bog

Vala baš. Kaže otac, u selu su od davnina tačno znali, pokazivali bi na kuću i govorili "Oni su dugovjeki..." Kaže od Jovanke Broz susedno selo, isto svi njeni bili "dugovjeki".
Milutin Milošević Milutin Milošević 17:50 28.01.2016

Re: Da poživi Radmila, daće Bog

od Jovanke Broz

Ha: moja majka od kada je Jovanka umrla ima običaj da kaže da je njeno godište (da naglasi koliko je stara).
rade.radumilo rade.radumilo 19:18 29.01.2016

Re: Da poživi Radmila, daće Bog

Podseti me na anegdotu pre par nedelja. Žali se Radmila, koja je uz strica ostala poslednja iz te generacije, kako su svi rano poumirali. Nisu, majko, kažem ja, oni rano poumirali, nego ti imaš 92 godine!


Crnjak. bio sam na nekoj sahrani. Umro mlad čovek, od raka, svega 48 godina. Grozno! Kako je već red, ostane se na ručku posle sahrane. Seoska sahrana, ne smeš da odeš. U to, starijem gospodinu preko puta mene, za stolom, pozvoni mobilni. Javi se on na telefon, popriča s nekim i od jednom krene da se smeje. Osetiš da se od muke smeje. Šta je bilo? Umrla ta i ta gospođa. Imala 96 godina.
jasnaz jasnaz 13:06 28.01.2016

sa druge strane


... ja nekako više volim vazduh nego zemlju, i više poeziju nego religiju, te se nadam da će prah u koji želim da se pretvorim, razvejati iznad neke vode... može i sveća, da pojača svetlo, ali nije nužno ; )

lep ti post
49 41 49 41 14:39 29.01.2016

Svak ima nekoga, koga vise nema

Neki se vrzmaju, tu; iako su prosle decenije od njihovog odlaska.
Neki se pojave u secanju, vise reda-radi.

Neko ima svoje groblje, neko tudje.
Ne zalim za svojim grobljem, koga vise nema.
Necu zaliti ni za tudjim, kad me ne bude bilo.

Red je red, sled je sled.

Obici cu i Novo Groblje iz Preradoviceve.
Obici cu i Bezanijsko Groblje.
Kragujevacko, takodje; iako nikad dosad bio.
I, ono svoje; koga vise nema.

Zamolicu svakog, da me ne sprovode do tamo.
Ako se budu utrpavali da me odvezu, otkacicu svakog; na kilometar - dva, pred grobljem.

To je moje, pravo, htenje.
Dal', je po redu-neredu?!?
Ne znam!
49 41 49 41 23:34 30.01.2016

Svakom za pod glavu

Doneh davno sa daleke planine, dve retke srebrne jelke.
Na kraju, posle dilema; doneh odluku gde cu ih zasaditi.

Jedna ce biti dedi, druga ocu iznad grobova.
Sadih ih. Nosah u flasama vodu, da ih zalivam; dok se ne prime.
Zamisljah, kako ce to biti jednog dana, dve nadmene visoke jele.
Sve to mi nebese tesko. I oni za mene cinjahu puno toga dobrog. Bar tako upamtih.

Desetog dana Sabaha, iscupase-odnese; obe jelke i par grmova cveca oko njih.

Nas(h)e groblje.
Milutin Milošević Milutin Milošević 10:20 31.01.2016

Re: Svakom za pod glavu

Vrlo lepo!
narcis narcis 15:16 02.02.2016

sve

što sam imao da sahranim sam sahranio sad još samo sebe da saranim i da prebrinem tu brigu

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana