Gost-autor Čeda Vučković
Nas 20 s puta posmatramo centralno jezero ribnjaka Baranda. U pitanju je prostrano vodeno ogledalo gde dominiraju ćubasti gnjurci, liske i riđoglave patke. Među njima je i po koja patka njorka, kao i desetak crnovratih gnjuraca.
Iz dvorske kuhinje se još uvek čuo zveket tanjira, nakon nedeljne gozbe, kada je u dvorište stambenog zamka isteturao mladi vitez Jonas. Na glavi je imao teget cediljku, u jednoj ruci poklopac od supenog lonca, koji mu je ometao saradnju sa gravitacijom, a u drugoj konopčić. Drugim krajem pomenutog je bio privezan konj. Rasni, crven na žute štrafte. Jonas je prišao ogradi dvorca, pustio konja da pase naglavačke i, posle kraće borbe, uspeo da iz saksije kraljice majke iščupa pritku za cveće. Ostavši bez podrške, procvetala biljka se u trenu pijano nagla, i onda sobom prekrila vitezovog jahaćeg objekta. Jonas je motkom popravio cediljku na glavi, sasvim slučajno sačuvavši oči u paru, potom štit-poklopcem počešao nos i ponosno se upro o pritku unapređenu u koplje.
( I još jedna lepa vest!!! / LINK / )
************************************************
- Tuk, tuk, tuk...
Stiže mi poruka na mobilni. Konstatujem činjenicu krajičkom svesti u raskoraku između vađenja afričke varijante biskupskog kolača u narodu poznatijeg kao komisbrot iz rerne, dopola gotovog sosa za špagete a la bolognese, pune sudopere i luka koji poprima onu finu zlaćanu boju ( učeni šefovi kuhinja sa iks Mišlenovih zvezdica bi rekli karamelizuje se ) obećavajući ukusnu varijantu sarmica od zelja na brži način ( princip: red zelja, red fila, pa dok ima... ). Na kućnom meniju je, naravno, vreme za zeleno: čorbice od koprive, blitve i zelja, pite koprivnjače i zeljanice, salate od maslačka i sremuša, spanać...
Antidoping kontrole nikada nije bilo u umetnosti. Da jeste, mnogi stvaraoci umetničkih dela bi bili doživotno diskvalifikovani, a njihova dela izbrisana iz istorije umetnosti. Čitajući autobiografiju Erika Kleptona, odlučio sam da za ovaj Nišville angažujem njegovog super bubnjara iz zlatnog doba grupa Cream i Blind Faith - Džindžera Bejkera, između ostalog i zbog saveta datog tada Eriku Kleptonu da ne bi trebalo toliko da se drogira! Valjda je Džindžer, tada možda i veći zavisnik od Kleptona...
Štrikanje je u moj život ušlo kada sam imala nežnih 17 godina. Naučila me majka jedne drugarice. I čim sam savladala osnove, zarazila sam se preko svake mere. Dešavalo se da moja drugarica uveče ode s društvom u život, a ja ostanem da štrikam s njenom mamom. Nosila sam štrikeraj i u školu, te štrikala na časovima na kojima sam apsolutno umirala od dosade...
Kasnije u životu štrikala sam na mahove. Nailazili su periodi u kojima bih mesecima bila pod klot-frket hipnozom, ali bi između prolazilo i po nekoliko godina u kojima ne bih uzimala igle u ruke.
Poslednje dve godine, pak, ludilo štrikanja me je tako snažno uhvatilo da ne popušta. Štaviše, proširilo se i na ludilo heklanja. I svašta sam nešto stigla napraviti (vidi slike). I svašta nešto tek planiram napraviti.
20-25. februar 2013.
Verovatno najbolji način za proveru koliko nam se neka zemlja dopala jeste kada moramo da se neplanirano vratimo u nju. Kada sam shvatila da ću morati nazad u Laos kako bih odatle ušla u Kambodžu, osetila sam radost kao pri povratku kući. Radovala sam se tihoći Laošana nakon prebučnih Vijetnamaca, njihovoj blagosti nasuprot srdačnoj napadnosti potonjih,
Građevinarstvo u Srbiji je u krizi.
Gradi se po neka malo veća kuća, uglavnom tržni centri, ponegde se završavaju zgrade započete ranije u vreme kad je bilo komotnije graditi, uglavnom su u toku sitne dogradnje i popravke i poneko krečenje a i divlja gradnja je utihnula ne zato što su zadovoljene potrebe u nastanjivanju već ti autentični neimari nemaju više ni za sekundarni materijal. I onda treba imati na umu da se radi o više desetina hiljada ljudi, delatnika i učesnika u gradnji koji su pogođeni posledicama krize a to su zidari, projektanti, opremaši, proizvođači materijala, naravno i investitori a ima ih još veoma mnogo u ovoj branši pa bi nabrajanje svih moglo izazvati depresiju kod čitaoca.Srbija troši 250 evra po glavi stanovnika na zdravstvo, dok Engleska troši 3500 funti, a Amerika čak 7000 dolara. Kad gledate samo brojke pomislićete da SAD ima najbolji a Srbija najgori sistem zdravstvene zaštite. Pa, nije to baš tako jer nije sve u parama. Holandija troši manje od Nemačke po glavi stanovnika na zdravstvo pa ipak ima bolji sistem zdravstvene zaštite prema istraživanju koje je sprovela institucija Evro-zdravstvo.
No, novac jeste važan i ima ih koji tvrde da je srpski zdravstveni sistem pristojan za zemlju sa takvim društvenim dohotkom ali da nije onako dobar kakav je bio u Jugoslaviji. Međutim, u ovom momentu zemlja teško može povećati iznos koji izdvaja za zdravstvo. Tih 260 evra po glavi stanovnika iznosi čak 11 odsto društvenog dohotka što Srbija jedva da može da izdrži.
Мамо и тато, знали ли сте бе , да к'д се плинска боца тури у ватру , да експлодира?Несте сигурно. Ма несам ни ја знаја до њекња, док гу не тури у ватру. Туго мајке к'д пуче, мене ме експлозија качи на дрво. Једва ме скинаше од дрво бе, а Стојана су морали да поврћав из несвес колко га је ошамутило.
Čudan smo mi narod. Pardon, meni čudan. Nemamo ništa. Dobijemo nešto. A onda kreće pametovanje. Jedni kažu da bi on dobili više. Iako su imali 4 godine da dobiju više. Oni su nesrećni jer nisu oni. Drugi kažu da smo izgubili sve. Iako su pre ovih prvih imali 4 godine da ostvare to svoje nešto, ali su umesto tog njihovog nešto izgubili u pogromu gotovo sve. Oni su takođe nesrećni jer gube temelj svoje politike. Treći likuju i kažu: ovi što su izgubili sve 90-tih su konačno priznali da nemamo ništa, a to što smo dobili je ništa, a mi smo to govorili svo ovo vreme i bili smo u pravu. Ali su srećni. Tek poneko kaže: Ovo je dobar Sporazum za Srbiju.