(5.12.2017.-11.12.2017.)
* * *
- Pitali su me po milioniti put u životu: "Kako se zove taj instrument?"
(a ni ja ne znam tačno da li ovo što sviram da nazovem "dupla gitara" ili "gitara sa dva vrata")
[u stvari znam: "dupla gitara", zato što sviram po celoj njenoj "površini", istovremeno po oba vrata, dok bi se na "gitari sa dva vrata" sviralo malo na jednom vratu, pa malo na drugom vratu]
Među njima se odvijao sledeći razgovor.
- Sve smo ih zarobili, komandante
- Pobijte ih.
Ovaj se razgovor odvijao između nikad identifikovanog nemačkog oficira i njegovog podređenog, negde u okolini Han Pijeska aprila 1941. Među zarobljenima je bio i moj deda. Moja majka je ostala siroče, i verujem da se i dan-danas takvim oseća. Na jedinoj sačuvanoj zajedničkoj fotografiji je vidim ispred našeg vinograda u
Jednogodišnja biljka, mahunarka iz porodice bobova, Phaseolus vulgaris, poreklom je iz Južne Amerike. U Evropi se prvi put pominje 1542. godine, a na Balkan je stigla iz Italije u 17. veku. U našim krajevima zove se pasulj i grah.
Pravilna boja pasulja
Postoje izvesne nedoumice oko gore navedenih podataka jer se u nekim izvorima tvrdi da je pasulj bio poznat još Pitagorejcima, a i da se pominje u Ilijadi. Inače za pasulj
(тешко онима који писанија узимају за животне приручнике)
удобно заваљеном у библиотечкој бержери, док маестро Гекић посредством цедеа маами облаке сећања из мојих присета клавир етидама Капустина ,
Kao što sam napisao u prethodnom tekstu (Leskovac-Beograd za 1 dan), nakon jednog dana odmora i sređivanja bajsa, usledila je najlepša, a vala i najteža avantura u mojoj nevelikoj biciklističkoj karijeri: put do Đavolje Varoši, preko planine Gajtan, pa natrag u Leskovac preko Prokuplja (sve ukupno 200 km).
Nakon Beogradske (2 puta po 300 km), sve ostale ture izgledale su mi nekako lagane i premalene. Kao kada, recimo, nakon finala SP u fudbalu, treba da gledaš
U predvečerje jugoslovenske katastrofe za beogradski nedeljnik Inervju napisao sam nevelik prilog pod naslovom Zločinci ante portas. U zaključku sam istakao, da neraščišćeni odnosi iz skorije prošlosti i socijalna klima devedesetih, daju dosta osnove za pretpostavku da građanski rat u SFRJ, ukoliko do njega dođe, ni ovoga puta neće proći bez ratnih zločina, te da će taj rat, pored drugih specifičnosti, obeležiti zastrašujuća svirepost jednog broja njegovoh učesnika. Nažalost, ove i slične pretpostavke su se obistinile. Pogrešio sam samo u jednom: nisam mogao ni predpostaviti da pred našim vratima čeka baš toliki broj svirepih zločinaca. Kasnije sam pokušao da pronađem odgovore, da razumem, ne da opravdavam ili osudim.
Već u toku rata bilo je jasno da su granice međunarodnog humanitarnog prava probijene. Statut Međunarodnog vojnog suda u Nirbnergu, koji je verifikovala generalna skupština OUN Rezolucijom od 11.12.1946.g. kao ratni zločin kvalifikuje: ubistva, zlostavljanje ili deportaciju civilnog stanovništva, ubistva ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, ubijanje talaca, pljačkanje javne i privatne imovine, namerno razaranje gradova i sela, ili pustošenja koja nisu opravdana vojnim potrebama. Bilo je, također, jasno da ratne zločine čine sve sukobljene strane. Međutim, na primeru ratova u bivšoj Jugoslaviji starom, nepisanom pravilu po kome se poraženima sudi kao ratnim zločincima, a na pobedničkoj strani pojedinci se za ista dela proglašavaju herojima, najmoćnija sila u istoriji sveta dodala je još nekoliko redova – o tome ko je ratni zločinac, a ko heroj mi odlučujemo, preko međunarodnih sudova i na sve druge načine.
Malo je onih koji nikada nisu čuli za „Čarobnjaka iz Oza" ili bar delom nisu odgledali čuvenu holivudsku adaptaciju ove knjige. Setićete se, verovatno, i Kanzasa koji više nije u Kanzasu, uplašenog lava, dobrih i zlih veštica, kao i Mančkina koji veselo skakuću po putu popločanom zlatnim ciglama. Sad, na stranu i kuriozitet po kome „Čarobnjak iz Oza", u stvari, predstavlja i prvi holivudski spektakl snimljen u Tehnikoloru, poznat i po, za američke prilike možda donekle i neprimerenoj rečenici: „Ne postoji mesto na svetu kao što je dom" (mislim, ako se uzme u obzir činjenica da godišnje iz ostatka sveta uvoze na stotine hiljada radnika svih mogućih struka). Ipak, blog je o nečem sasvim drugom.
Gost autor: Zastupnik
Kraljevo – Vrnjačka banja – Trstenik - Kruševac
Probudio sam se sa prvim suncem, provirio iz šatora da utvrdim da li još sanjam ili je nestvarni šum vode koji je dopirao spolja - Ibar voda? Buđenje kao iz bajke – avgustovsko jutro a ja tamonegdeunekomgradu pored bistre reke. Odmah sam počeo sa jutarnjom toaletom što je podrazumevalo i jutarnje kupanje u Ibru. Kad sam sve obavio i počeo sklapanje šatora i pakovanje, iz obližnjeg kafića me pozvao neki čovek na kafu. Rado
Foto: Anthony Madden
Teško je razdvojiti ideju od onog ko je sprovodi. Milsim, teško je emotivno razdvojiti. Dobra ilustracija je Vučić-EU priča. Koliko god ne bilo moguće opisati Vučića bilo čime što bi se u teoriji nazvalo "evropskim vrednostima", činjenica je da je EU u njemu pronašla gubernatora koji će ovaj sistem u kom živimo, privesti unapred zadanim pravilima (taman onoliko kakva ona jesu i koliko ona jesu). Da li to unižava ideju jedinstvenog evropskog prostora u kom postoji sloboda protoka ljudi, roba, uslugai kapitala (EU je ipak to, ništa posebno više)? Da li taj Vučićev evropski put
Nikada nisam tako brzo sanjao. Sklopim oci ... i bum! Uvod, razrada i zakljucak. Ceo film mi stane u jednu scenu. Kao u snu.
Posle mnogo, mnogo vremena prilom silika otidjoh u jednoj zemlji u jedan Shoping mall.
I videh ponovo ljude kako u redu čekaju da kupe McDonalds.
Ovo nije post o McDonaldsu, nije ni o Junk Food, ovo je post o mojoj averziji do nivoa da osećam bes kada vidim da ljudi jedu ( šta bilo) iz papirnih tanjira, sa plastičnim viljuškama, iz papirnih kesa I piju iz plastičnih čaša.
Taj nivo obezljudjivanja ljudi jedino me podseća na kokoške u mrežama koje samo treba da jedu i snesu jaja.
Ja bih radije sa Tasom u trafiku na pivo i napolitanke
Su odavno započete u ovoj ojađenoj i sve ojađenijoj zemlji! Neću vam reći ništa što već ne znate ali Repetitio est mater studiorum, što će reći nikad nije na odmet ponoviti i prisetiti se. Ili što reče moj sin: Horor filmovi su mala maca i komedije u odnosu na realnost u kojoj živimo! Korenitost je u Srbiji našla izuzetno/veoma/vrlo, pogodno tlo, da se izrazim oveštalom ali u ovom slučaju istinitom frazom. Naravno ja pod tlom ne podrazumevam samo zemljište, teritoriju, sve manju, zemljice Srbije, ne, pod tlom pre svega podrazumevam srpski narod i njegov