Ako nemaju hleba, neka jedu Pradu! - Neša Klik, Beogradska inicijativa
Autor: Rodoljub Šabić
Nedavno su novinarska udruženja Srbije, zajedno i UNS i NUNS, protestovala zbog toga što nisu usvojeni njihovi predlozi za Nacionalnu strategiju za borbu protiv korupcije koji se odnose na javnost podataka o glavnim finansijerima i oglašivačima u medijima.
Prilično je „zanimljivo“ da protest novinarskih udruženja nije naišao na širu podršku novinara odnosno medija. Naprotiv, medijski publicitet bio je vrlo, vrlo skroman.
„Zanimljivo“ ili indikativno, kako god hoćete, mislim da je protest bio vredan veće pažnje. On u svakom slučaju, pored ostalog, podseća na jedan veoma važan fenomen. Na „snažno“ prisustvo državnih organa ili funkcionera koji njima rukovode u našim medijima. Što samo po sebi naravno nije problem, čak je i logično kad pažnju medija privlače svojim aktivnostima. Ali što sigurno može da bude problem kada za tu pažnju plaćaju.
овако, када плеоназмом насловим саставми, будем уживцима затечен, мис’им . . о чем’ би’ ја то ум’о пажњу читалаца намамити мого.додуше пабирака има . . . вазда. свакодневна двосмисленост игрорека којима смо сведоци ,посебно оних давни, ишколе, а по присету, ево прибележених , просто се намеће
Ko je pomislio da je blog o Srbiji u raljama poslenjih par decenija prevario se - obrasci prosti, epizodika predvidljiva, semantika prosto-prošireno rekurzivna - nije tema.
Pošto je ovo decenija robotike, između ostalog, sve je više popularnih članka na tu temu i sve je više vesti kako je imitiranje života, čak na vrlo niskom novou, jedini lek za jalovu algoritmičnost. Veštačke pčele, bubice u pravom vetru, pravi vetar u veštačkoj kosi, "theory of mind" koju osvajaju mali roboti, roboti koji počinju da se oblače u mekano ... i eto nas za čas u "ko te ima taj te nema, ko te nema taj te sanja" balonu od izgubljenosti u algoritmima koji ne rade i životu koji ne primećujemo.
Organizaciona fenomenologija, evolucija, emergence, rolling-with-the-punches egzistencijalna mehanika u robotici, kao i u živom ispod površine civilizacijskih tekovina, iz jako malo "materijala" i još manje neuralnih mreža izvlače fenomen od vrednosti sakrivene u malom oko nas.
Uspem ponekad da ućutkam pse u dvorištu
i na miru ispušim cigaretu na terasi
Noćas ce umreti troje
i roditi se četvoro Kineza.
O tome verovatno niko neće čuti,
ali opet, njihove majke plakaće ponosne.
I majke umrlih i majke novorođenčadi
Slabo se šta menja u Srbiji
osim potražnje robe
i uzdizanja srednje klase isčitavanjem domaće beletristike.
Sumnjam da je iko ikada
napisao pesmu o Kinezima
A živeo u Srbiji
i boleo ga kurac
i za Kineze
i za Srbe.
O domaćim piscima da i ne govorimo.
Deset dana je malo. Malo da saberemo utiske. Svaki pokušaj sabiranja vraćam na početak. Uvek u jednačini nedostaje neki ugao, podatak....nešto što bi utiske zaokružilo i sklopilo sliku. Onoga što smo videli.....pre deset dana.
10-11. septembar 2013.
Skoro je ponoć a iz susednog hostela pevaju na sav glas. Veselo neko društvo, pripito sudeći po glasovima. Nemam ništa protiv, samo bih da ipak malo dremnem. Taman se mašim za one čepiće za uši, kad začujem: "Živi sretna u slobodi... Jugoslavijo, Jugoslavijo!"
Ustajem kao zombi, oblačim se, izlazim iz sobe i pokušavam da izađem napolje. Vrata hostela su zabravljena
10. septembar 2013.
Prva šetnja ulicom Thamel, u kojoj su smešteni svi hosteli za strance.
Ulica je uska i jednosmerna, ali motoristi voze kao na reli trkama. Svi trube, neprestano. Zaobilaze me u poslednjem momentu, kad već pomislim da će me oboriti.
Lepe Nepalke u tradicionalnim saronzima prolaze visoko uzdignutih glava. Neke na čelu,
Slušali smo mnogo o tome da je neki čuveni bivši kancelar Alfred Guzenbauer uslišio molbu države Srbije da joj bude savetnik i promoter u inostranstvu. Ali pojavio se samo jedan tekst koji objašnjava ko je taj naš novi nadničar i šta o njemu misle van granica naših novinskih tiraža.
Evo par istina koje možda niste čuli o Guzenbaueru, a koje biste kao poreski obveznik ipak želeli da znate...
U zemlji Srbiji direktor škole je nešto najsličnije bogu na zemlji. Ta veoma udobna zavidna pozicija jednog čoveka u instituciji koja je od značaja za mnogo šta, uvedena je zaslugom nekakvih 250 individua u takozvanoj narodnoj skupštini, ali je to druga i dugačka tema. Ali i bog ume da bude pakostan zajedljivac, u hrišćanstvu bi Job mogao da kaže koju o tome, a u mojoj priči profesor Veljko Čobanski ima baš tu ulogu.
Meni je Čobanski predavao biologiju u vreme kada se IV gimnazija zvala OOUR "25. Maj", i meni je taj čovek ostao u lepom sećanju. Nastranu što me je bilogija
Tražim pomilovanje za one ljude u ovoj zemlji kojima je svega dosta:
Kojima je dosta 5. oktobra.
Kojima je dosta i 6. oktobra koji se nikad nije dogodio.
Kojima je dosta i 12. marta.
Kojima je dosta i 13. marta koji se, takođe, nikad nije dogodio.
Koji se osećaju istinski postiđeno svaki put kad upale televizor.
Koji su poniženi svaki put kada uđu u prodavnicu.
Koji su sa Zoranom Đinđićem sahranili vlastitu nadu da će ovde ikad išta da se promeni.
Koji se osećaju istinski poniženo kada vide kako je Aleksandar Tijanić i dalje direktor bilo čega - a kamoli takozvanog javnog servisa.
7-8. septembar
Čang Mai po drugi put. Ovog puta samo na jednu noć.
Susret sa Džimom iz Novog Meksika, s kojim sam pre devet meseci u Luang Prabangu u Laosu planirala zajedničku vožnju po zemljama jugositočne Azije. To je onaj momak sa lošim smislom
Ovaj blog nastavlja tamo gde je predhodni zavrsio. U isto vreme odgovara na pitanja kako, zbog cega i kada je to Amerika usla u fazu klasicnog imperijalizma ? Zbog cega se vanjska politika Demokrata i Republikanaca ne razlikuje? I na kraju, zasto novostvorena koalicija u kongresu nije iznenadjenje.
Istorija nije nauka o proslosti,vec nauka koja pokusava objasniti sadasnjost. Ona se i kroz primer Amerike moze posmatrati kao svojevrsna patologija ljudskog ponasanja.
Ideja o Americi kao svetioniku ostatku mracnog sveta rodila se davne 1630 godine