ili Srećan nam Dan državnosti
Sram vas bilo sve vas koji optužiste Olivera Antića za učestvovanje u aferi Indeks.
Srbija časnijeg nema, po čojstvu, junaštvu i poštenju -- da ima, bio bi predsednik komisije za odlikovanja.
Pravo je samo u bunar, reče moja baba -- i umre.
P. S. Svaka čast i čestitke odlikovanima!
Živela sam na Krfu, negde do 2000. godine. Jedno od najlepših ostrva Mediterana, složiće se mnogi. Mesto gde su snimljeni najpoznatiji filmovi grčke kinematografije, ali i mnogi britanski i američki naslovi... Nekada prestižna destinacija grčkog i svetskog džet seta, a u poslednje vreme još jedan od sinonima jeftinog turizma... Prelepa scenografija istorije, te par vrhunskih hotela, podsećaju na slavnu prošlost. Nekada su na ostvrvo dolazili Marija Kalas, Aristotel Onazis, Elizabet Tejlor, Melina Merkuri, Đina Lolobriđida, Rudolf Nurejev, Albano i Romina, ali i Lord Bajron, Lorens Darel... Svoje kuće su na ostrvu imali Anjelijevi, Sofija Loren, Fredi Merkjuri... Na Krfu se venčavala Džoan Kolins, i mnogi drugi...
Konkurs za Naj-maminu priču
Koji zajednički realizuju časopis Mama i Bitka za bebe nastavlja dalje.
Danas objavljujemo još jednu priču na februarsku temu.
Podržite naše mame.
Čitajte i glasajte.
Glasanje se obavlja davanjem preporuke (klikom na oznaku "PREPORUČI" u dnu komentara).
Za priče mogu glasati svi registrovani korisnici Bloga B92.
Svakoj priči moguće je dati glas u naredna 72 sata od trenutka objavljivanja.
Ovonedeljna priča nosi naslov:
1. Besane noći
Podsećamo vas da priče možete slati na mejl: maminaprica@bitkazabebe.rs
Autor: Rodoljub Šabić
„Šabić je valjda pravnik. Kao takav trebao bi da zna da se „Uputstvo o izradi i objavljivanju Informatora o radu državnog organa" ne odnosi na fakultete, pogotovo na privatne koji nisu državni organi. A da informatori treba da postoje, sigurno treba".
Ovaj komentar koji je na veb sajtu B92 povodom vesti o jučerašnjoj akciji Poverenika za informacije, ostavio građanin koji se potpisao kao „Upućeni".
Da odmah kažem, ne zameram „Upućenom" ništa. Njegov komentar, sa stanovišta kod nas omiljenog „zdravo-razumskog" metoda u pristupanju problemima, je „logičan".
Dok ne stupi na snagu 18-a po redu reforma školstva, dok ne pređemo put od Strategije do konkretnih mera, mi ne dangubimo. Ko to mi? Biblioteka plus, Clio, Zoran Hamović, srpske srednje škole, bibliotekari, profesori filozofije, srpskog, istorije i građanskog, psiholozi, nindže i džedaji:)
Najtragičniji trenutak u istoriji Smedereva dogodio se u 14 časova i 14 minuta, 5. juna 1941. godine.
Ovde objavljujem fotografije, sakupljene iz srpskih i nemačkih arhiva, i iz knjiga istoričara Leontija Pavlovića.
Na fotografijama se vidi stara železnička stanica, nemački vojnici, smederevska tvrđava, centar grada.
Sve i svašta na ovom belom svetu ima svoj dan. Toliko toga se obeležava, da je već odavno godini usfalilo dana. Ali, od danas se konačno slavi i Svetski Dan Radija. Samo jedan dan pre Dana Zaljubljenih. Taman, jer kažu da ko je ikada na radiju radio, taj ga nikada zaboravio nije. Kažu i da se od radija teško ili nikako ne odvaja. Radio je ljubav večita. I to ja mogu da potvrdim. Ma koliko tehnika i tehnologija trčale ispred mene, ja ću se vazda osvrtati nazad i tražiti radio. Radio je bio prvi medij na kome sam radila i učila se novinarstvu, i nikad od njega nisam uspela da se odlepim.
Maločas sam dobila sledeću poruku od Bojane Mirosavljević, hrabre mame male Zoje i predsednice Udruženja gradjana za borbu protiv retkih bolesti kod dece ,,Život'':
,,Javili su mi iz RFZO da je komisija odobrila hranu, ali samo za Batenovu bolest. Mi zahtevamo da podkomisija opet zaseda i da odobri za svu decu kojoj je to neophodno, bez obzira što NASA deca imaju Batenovu bolest. Pristali su i sledece nedelje će doneti konačnu odluku.''
„Oni poseduju neverovatnu snagu! Oni čine da poželiš da zaigraš valcer sa njima, lica prepunog suza. Oni te vode do smiraja dana kada tuga nestaje i samba navire u mozgu. To je njihov šarm, njihova prepoznatljiva nalepnica, unatraške ispisna pravila koja teraju igru našeg vremena od površnosti, i daruju joj sadržaj". Ovu su reči jedne pozorišne, odnosno plesne kritičarke švajcarskog magazina Le Temps. Govori se o plesnoj trupi Alias.
Negde iznad Persijskog zaliva listam Birds of the Indian Subcontinent, pa pogledam D. i pitam: „Koliko je neobično preći pola sveta samo da bi se posmatrale ptice?“ Ona kaže: „U tvom slučaju – nije neobično.“
Foto (3) Uteč Rao
Nemojte ni pod razno, nipošto nemojte, ni sekundu, da koristite glavu za razmišljanje u ovom godišnjem periodu!!! Strogo, uz maksimalnu koncentraciju, kontrolisani koraci, step by step, oči do iskakanja uprte u asfalt, beton...kojim hodate! Ne pričam u prazno, ne sprdam se, najmanje mi je do toga, molim vas da budete izuzetno pažljivi, da brinete o sebi. Neka vam ovo što sledi bude nauk i opomena.
Krenem juče oko devetke do banke, petstotinak metara...ne više, da platim račune, za manje od deset minuta izađem srećan i zadovoljan što sam posao obavio tako brzo i stanem da dumam...dal' da pređem raskrsnicu kod Piramide il' da se vratim pa kroz podzemni izađem na pijacu...odlučim se za prvu soluciju, snimim pogledom asfalt ispred sebe, delovao mi hrapavo i čisto, glede snega i leda naravno i krenem da koračam.
U sitne noćne sate ljubav mog života mi je gurnula lakat u usta. Uzvratila sam kolenom u levi bubreg.
- Dragulju moj, da li bi se malo makla ka kanti za đubre?
- Naravno da ne bih, smislu postojanja mog, trule ljuske od krompira su mi već u kosi.
- Ti za koju srce moje kuca, ubiše me tablete za pranje sudova, prosule su mi se pod leđa.
- Znam gospodaru emocija mojih, ali sifon mi udara u krsta.
- Sunce neba mog, ne bi li mi ipak mogli da spavamo u našem krevetu, umesto pod lavaboom?
- Ne, ne bi mogli, mužu i gospodaru moj, tamo već spava pas.
- Zvezdo oka mog, a kako stoji stvar sa njegovom korpom?
- Odlično, jedino zlato moje, tamo hrče mačak.
- Dragocenosti moja, a balkon?
- Mišiću moj plišani, tamo su već kiseli kupus i pingvini.
- Lahoru mirisni, a kauč?
- Lepoto moja oči zaslepljujuća, tamo je druga mačka.
- Onda ništa, ljubičice moja plava, samo ako bi ipak mogla da mi izvadiš svoje koleno iz krajnika...i pazi, curi ti jogurt za vrat...
У једној старој књизи читао сам чудну причу; враг би га знао откуд мени та књига из неког смешног времена, у коме је било много слободоумних закона а нимало слободе, држали се говори и писале књиге о привреди а нико ништа није сејао, цела земља претрпана моралним порукама а морала није било, у свакој кући пун таван логика ал' памети није било, на сваком кораку говорило се о штедњи и благостању земље а расипало се на све стране, а сваки зеленаш и нитков могао је себи купити за неколико гроша титулу: велики народни родољуб.
Страдија, Р. Домановић