Vremenska prognoza u ovom delu Kalifornije nije bas kao u Los Andjelesu, San Francisku ili drugim gradovima blizim obali. Okruzeni pustinjskim geoloskim elementima koji puno uticu na klimu, jasno je da ce tokom godine skoro svaki dan biti suncan i lep. Rec 'lep' u ovom kontekstu ima nesto sire znacenje, jer ono sto izgleda lepo na fotografiji moze biti sasvim neprijatno uzivo, zbog izrazito visokih temperatura. Zato mnogi bogati stanovnici ovog grada ovde provode samo pola godine, tokom zime. U toku leta su u nekim drugim krajevima Amerike. Ovaj sportski dogadjaj je fina prekretnica izmedju
Šta bismo bez našeg RTS dnevnika? E, to se zove javni servis. Pa, zaista. Jer, stvarnost nikad bolja. Posebno juče i danas, tokom predizborne tišine.
Bez obzira da li ste odlulučili da glasate ili ne, za koga ćete glasati, da li ste na listama ili ste glasaći, da li ste obični građani ili lideri stranaka, stranački aktivisti, budući narodni poslanici, ministri i državni funkcioneri, nadam se da vam neće štetiti nekoliko poučnih priča koje možete na miru pročitati, a ne bi bilo loše da svako u svome domenu barem nešto i primeni od puka koje priče nude. Pouke mogu biti korisne u sprovođenju reformi državne uprave i privrede, reforme obrazovanja, reforme sistema socijalnog staranja i jačanja svesti o solidarnosti.
1.- Reforma državne uprave i privrede (Priča o mravu pouke iz savremenog menadžmenta)
„Jednom ne tako davno, živeo je srećan i vredan Mrav, koji je svakog dana dolazio prvi na posao. Bio je vredan. Veseo. Jednom rečju, bio je srećan dok je radio.
Pevušio je vesele pesmice, a rezultati njegovog rada su bili odlični. Slušajući pesmu Mrava, gospodin Stršljen, direktor firme, zaključio da se mrav previše zabavlja, a premalo radi, jer nema pravo usmerenje i šefa koji bi ga kontrolisao.
Zato je zaposlio Bubamaru koja je imala veliko iskustvo sa upravljanjem. Prva briga Bubamare bila je da organizuje evidenciju dolazaka i odlazaka mrava na posao (odnosno sa posla).
После писма Синише Малог, убаченог у поштанске сандучиће заједно с позивима на гласање (у писму је обилато користио грб Београда), дан пред изборе у сандучићима се нашло ово обавештење:
Već danima mi, ispod ovo malo kose, prolazi jedna pričica Džemsa Terbera. Nikako da je se otarasim pa ću da probam da je sjurim ovde, najkraće što mogu.
Sede čovek i lemur na obali sivog, severnog mora i pričaju. I, u jednom trenutku čovek pita svog sagovornika:
„ Nešto mi nikako nije jasno pa Te molim da mi objasniš. Zašto, ali zbilja zašto, svakih nekoliko godina vi, lemuri, izadjete iz svojih jazbina, krenete ka ovom ledenom, sivom moru, skočite u njega i svi se podavite?“
„ Interesantno, baš sam sad
Ovakvu izbornu krađu može efikasno i masovno izvršiti samo organizacija koja je duboko suorganizovana sa državnim strukturama. Odnosno, isključivo stranka koja je na vlasti, i koja tu vlast namerava pošto-poto da zadrži
Ako ste politička stranka koja nema preterano obzira prema zakonima i političkom fer-pleju, vi ćete želeti da na sve načine obezbedite da ljudi iziđu na izbore i glasaju za vas. Neki od tih načina neće biti zakoniti, jer vi imate interes da birači glasaju za vas čak i ako vas intimno ne podržavaju, i svakako želite da proverite kako su oni glasali. Jer, sa razlogom sumnjate u njihovu poslušnost.
Put do Indian Wellsa moze dosta dugo ta traje, sve se ovo odigrava u sred pustinje u kojoj distance mogu cudno da menjaju oblike i velicinu. Mozda je to zbog neke fatamorgane, ili mozda zbog nedostatka referentnih tacaka oko ovog malog grada, vecinom su pesak ili planine i vedro plavo nebo. Ako dolazite iz Los Andjelesa koji je odavde oko 2 sata voznje zapadno, onda mozda dugo cekanje u kolima i nije veliki problem. Taj grad je poznat po brutalno losem saobracaju, sa puno cekanja i sporog toka po autoputevima koji sa svojih 5 ili 6 kolona dusu daju za auto-moto uzivanje.
Кад је свануло, а вођа седи онако исто као и онога дана кад га изабраше за вођу. На њему се не опажају никакве промене.
Из јаруге избауља онај говорник, а за њим још двојица. Обазреше се око себе онако нагрђени и крвави да виде колико их је остало, али само је још њих тројица. Смртни страх и очајање испуни њихову душу. Предео непознат, брдовит, го камен, а пута нигде. Још пре два дана су прешли преко пута и оставили га. Вођа је тако водио.
Помислише на толике другове и пријатеље, на толику родбину која пропаде на том чудотворном путу, па их обузе туга јача од бола у осакаћеним удовима. Гледаху рођеним очима своју рођену пропаст.
Онај говорник приђе вођи и поче говорити изнемоглим, устрепталим гласом, пуним бола, очајања и горчине:
- Куда ћемо?
Вођа ћути.
- Куда нас водиш и где си нас довео? Ми се теби поверисмо заједно са својим породицама и пођосмо за тобом оставивши куће и гробове наших предака не бисмо ли се спасли пропасти у оном неплодном крају, а ти нас горе упропасти. Две стотине породица поведосмо за тобом, а сада преброј колико нас је још остало.
- Па зар нисте сви на броју? - процеди вођа не дижући главе.
- Како то питаш? Дигни главу, погледај, преброј колико нас остаде на овом несрећном путу! Погледај какви смо и ми што остадосмо. Боље да нисмо ни остали него да смо овакве наказе.
- Не могу да погледам!...
Тако су протицали дани мирно, нечујно, тромо, док се једног дана не поремети равнотежа друштвене хармоније.
Млад један човек изда на јавност збирку својих песама.
Песме су биле лепе, пуне дубоког, искреног осећања и идеала.
Цело друштво дочека књигу с негодовањем. Нико је није читао, нити је хтео читати; али коме год дође до руку, одмах направи лице-кисело, претури листове, на два-три места и пропипа листове као да гледа квалитет хартије, одгурне књигу од себе као какву најодвратнију ствар на свету, окрене с презрењем главу на другу страну и изговори јетко:
— Песме?!... Којешта!...
— Ко зна? Можда има лепих ствари?! — додао би неко при таквом разговору.
Први се прекрсти, понамести се на седишту, па с изразом сажаљења на лицу мери свог друга и клима главом, па ће тек рећи:
Zavoleo sam i pravilno shvatio ovu latinsku izreku od kad sam se još u ranim godinama susreo s njom. Ipak priznajem, iako sam se svojski trudio, moji pokušaji da se vladam po njoj, da je u životu sprovodim, u detinjstvu su mi bili prilično traljavi. Nije mi bilo lako uzdržati se a da se ne pohvalim nekim svojim dobrim delom.
A da, izreka slobodno prevedena glasi: Ko učini neka ćuti, kome je učinjeno neka priča.
Hvalisavost je jedna od najstabilnijih i najsnažnijih ljudskih karakteristika! Hvalimo se, hvalimo sebe, svuda i na svakom mestu,
Mateo Renci (39), najmlađi premijer u istoriji Italije, obećao je građankama i građanima korenitu promenu