Posle mene potop je najčuvenija sebična rečenica na svetu! Postala je životna maksima mnogim kasnijim diktatorima a koliko vidim danas je i u Srbiji na delu.
Na Svadbi u Kani, Mati Isusova, Bogorodica, primače se Sinu i šapnu mu: Nemaju vina! I šta biva? Sin Božji, plod bezgrešne Marijine utrobe, grubo (za moj ukus) joj odgovori: Ženo, šta ja imam s tobom? Slična stvar se desila, nije bitna lokacija niti da li je bila pre ili posle ove, sedeo je za večerom u kući nekog domaćina sa svojim apostolskim trabantima,
Dva bosansko-hercegovačka intelektualca, Esad Bajtal i Mile Stojić, kao i jedan hrvatski, Boris Dežulović, svojim najnovijim kritičkim istupima pokušali su da raskrinkaju ovo jalovo i "prodane duše" ponašanje većine balkanske inteligencije.
Nema lepšeg osećaja i većeg zadovoljstva od onog kada se zamoreni dnevnim obavezama, predveče, negde posle 18.00 časova, vratimo u svoj stan, kuću ili iznajmljenu garsonjeru. Okrenemo ključ u bravi, izujemo cipele, istuširamo se i naspemo piće. Još ako nas u toj kućici ili stanu očekuje lepuškasta ženica ili devojka u zategnutoj i izazovnoj odeći sa postavljenim stolom za večeru, čak ni dvoje-troje umazane i zajapurene dečice, koje nam hrle u zagrljaj, neće pomutiti našu sreću. Naprotiv, uvećaće je. "Home! Sweet Home!", uzviknućemo ili bar pomisliti i time po ko zna koji put, svesno ili ne, priznati da je kapitalizam najbolji od svih sitema. Međutim, da li je baš tako?
Autor: Rodoljub Šabić
Svojevremeno je P. Stjuart, sudija Vrhovnog suda SAD, rekao: „Kad je sve poverljivo, onda ništa nije poverljivo, a sistem postaje takav da ga cinični i nemarni ignorišu, a s njim manipulišu oni čiji je cilj da zaštite sebe ili sopstvenu korist“. Iako izneta povodom jednog, konkretnog „top secret“ predmeta, ovo je jedna od onih rečenica koje su aktuelne za svako vreme i u svim sredinama.
I naša stvarnost to potvrđuje. Prava lavina Povereniku za informacije početkom ove godine podnetih žalbi (u prvih mesec i po 850 predmeta) među kojima
Sistem društvene samozaštite i samokontrole je delovao tako što vam niko direktno ne naredi da nešto uradite ili da ne uradite, ali vi nekako ipak znate kako je "najbolje" postupiti. Ovo se odnosilo i na službena lica, i na neslužbena lica, i na organizacije... I, važilo je u svim oblastima.
Jasno je da to što je uvežbavano decenijama nije moglo da se izgubi u ovo nešto malčice godina traljave demokratije.
Osvanula u Politici vest da je otkazana izložba karikatura Jovana Prokopljevića, koja je bila spremna i otvaranje je trebalo da bude održano danas (sreda, 26.februar). Prokopljević, koji je dugogodišnji karikaturista i nagrađivan je širom sveta, izjavio je da mu je u kratkom telefonskom razgovoru rečeno da je razlog ovog naprasnog otkazivanja to što je ipak u pitanju «politička karikatura».
Da vidimo ovako - a čisto razbibrige i eksperimenta radi: čast, dostojanstvo, poštenje, ponos, ugled, obraz..Koji vam je od ovih pojmova najsmešniji? Na koju se od ovih reči i na koji pojam koji one predstavljaju najslađe nasmejete? Kojoj se od tih reči danas u Srbiji najrađe i najslađe rugamo? Koja je od njih najveći a najnepotrebniji teret inače preobimnom i prekomplikovanom rečniku našem napaćenom?
Moral, recimo?
Kad prosečan srpski web-intelektualac guglaš-mudrijaš koji zna sve o političkim marifetlucima i da su svi isti - dakle kad takav citira Đinđića - u pitanju je obavezno ona čuvena o tome da "kome je do morala neka ide u crkvu". Normalno. I pošteno.
Aha,
Poštenje... E o o poštenju stav je vrlo jasan i nedvosmislen: zaista postoje pošteni ljudi i građani. I ne, to nisu kurve koje o poštenju rado a često pričaju. . To smo Mi. A Mi smo oni koji znamo da su inače svi lopovi. Kako se zna da neko, ipak nije lopov? Lako: svrsta se adekvatno, i glasno i često viče da su svi lopovi. Tako se najbolje zna i vidi da On nije lopov. Hehehe - pa naravno da ne padamo na pravničke mudroserije za naivce i budale! Prezumpcija nevinosti - sic!
Edit (sreda): Posle svega što sam pročitala u današnjim novinama, ja moram nešto da kažem. Da ne bude posle da nisam rekla. Kada sam zamoljena da pomognem Anastasiji, pristala sam. Ali nisam pristala zato da bih sada gledala kako je bilo ko živu sahranjuje. Sve dok u njoj ima truna života i želje za životom, niko ne sme da se predaje u njeno ime. Niko.
Edit (sreda): Anastasija je još bolje. Normalno diše, i samo zbog drena u plućima je još uvek na intenzivnoj nezi. Čim joj izvade dren, što će najverovatnije biti ubrzo, preći će na obično pedijatrijsko odeljenje.
Jutros je sama jela plazmu i mleko. Popila celu čašu vode, sasvim normalno gutala. Nema nikakve bolove. Dobro je raspoložena. I smeje se :)
[Искажи своју муку]
Ти си оно што ти окружење каже?
Двадесет двоје сирочади су поделили у две групе. Једну групу су чинили они са проблемом замуцкивања, а други без њега. Група са замуцкивањем је третирана позитивним говором тако што су хваљени за течност њиховог изговора. Група без замуцкивања је третирана негативним говором тако што су стално прекоревани за сваку грешку. Резултат је био да су деца негативно третирана задржала говорне проблеме током остатка живота.
If our perception shapes our world, or our own individual interpretations of the base reality unfolding in this biosphere create our subjective image of the world, we must understand that we are conditioned culturally and socially to pigeonhole other groups of Earthlings and brand things, events, processes and individuals in certain ways. And if we accept that the planet we inhabit is a single living organism and we are veritable cells within that organism, we can extend our empathy to every living being on the planet.
I would not suggest that the various group-think mind sets, organizational
Гледам ономад у Финској, иде аутобус, на станици инвалид, стаје аутобус, излази возач, помаже инвалиду, и наставља даље. Следећа станица: наилази на бициклисту, стаје аутобус – излази возач, убацује бицикл, улази бициклиста – и замислите, нико се не нервира, сем мене, као да се ништа догодило није.
Edit: Prema poslednjim informacijama, Anastasija je upravo u avionu, na putu ka Beogradu. Između ostalih, i u pratnji lekara koji je, iz Srbije, došao po nju.
Devetogodišnju Anastasiju Trajković sutra, u utorak, vraćaju u Srbiju. Tako mi je večeras rekla njena mama, Snežana.
Još uvek nije pouzdano utvrđeno da li u plućima ima metastaze. Voda koja joj se pojavila u plućima se u velikoj meri povukla.
Ali se taj strašni tumor, hordom proširio sa obraza na unutrašnjost lobanje i usta. Anastasija želi, ali ne može da jede, kaže mi njena majka. I sve je umornija.
Državna bolnica u Pragu, na čije onkološko odeljenje je prebačena Anastasija, kada je tokom protonskog zračenja pregledana zbog velike malaksalosti, je odlučila da je vrati u Srbiju.
Kako je Anastasijino stanje prilično loše, trpi bolove zbog drena u plućima, bolove zbog hordoma i još uvek ne diše sasvim samostalno, njena majka mi kaže da će po nju, u utorak, biti poslat avion sa medicinskim aparatima koji će omogućiti da se Anastasija bezbedno preveze, uz pratnju lekara koji će stići iz Srbije, od Praga do Beograda.
Prema majčinim rečima, Anastasija želi da ide kući, u Vranje, makar na jedan dan, iako je jasno da bi jedino u bolnici mogla da dobije tretman koji bi je spasao smrti i možda joj čak omogućio, ako joj se stabilizuje stanje, da se vrati na protonsko zračenje.
Sve ostalo je majčin plač. Strašna tuga neprepričljiva i priča majke koja gleda kako gubi dete.
Nema reči koje bi taj plač i tu tugu mogle da opišu.
„Nove tehnologije u obrazovanju – konferencija o upotrebi IKT u školama“ održaće se u Domu omladine Beograda 25. i 26. februara 2014. Na ovom dvodnevnom događaju biće reči o sledećim temama:
U ona nenormalna vremena sankcija iz devedesetih, ljudi su se, kao što to isuviše dobro znamo, snalazili u igri preživljavanja na najrazličitije moguće načine. Tako je i jedan moj sugrađanin porodici obezbjeđivao golu egzistenciju zahvaljujući rodbini sa sela. Odlazio bi do njih, s vremena na vrijeme, i od tamo se vraćao autom do fula punim povećim dijelovima, dobrih, zaklanih životinja.