Ne može da se snimi zatvorski film, a da se u njemu makar na nekoliko sekundi ne pojavi neki homoseksualac. To nekako ide zajedno. Kao što vojska, internati, manastiri, semeništa, karantini i homoseksualnost idu zajedno. Kao što su nekad policija i homoseksualnost išli zajedno sve dok se žene nisu masovno uposlile u istoj i sve pokvarile. Sve te istopolne institucije i družine imaju predznak homo, i taj predznak je sve veći što se oni više trude da ga se otarase.
Homoseksualci u zatvoru su postali stub popularne kulture, i to su mahom napaljene čike s brkovima, koji iskolačenih očiju gledaju svoju žrtvu dok se tušira. Oni oblizujući jezikom usne čekaju da žrtvi ispadne sapun, kako bi je zaskočili. Ta priča o ispadanju sapuna je toliko popularna, da je preživela uprkos činjenici da većina već godinama za tuširanje koristi isključivo shower gel. Postoje teorije zavere da je shower gel stvoren kako bi se stalo na put incidentima sa ispadanjem sapuna. Proklet bio izumitelj shower gela.
Gost autor: Duško Medić
Na nagovor moje prijateljice Vlastimire pokušaću da zainteresujem vašu pažnju za dešavanja oko rušenje AP Vojvodine koje se odrigralo pre tačno dvadeset godina, onda kada sam imao svega petnaest.
Naime, kao i većina tadašnjih tinejdžera nisam pokazivao zainteresovanost za politiku, osim kada sam kao predsednik omladine osnovne škole, 1986. godine (tada sam imao četrnaest) delegiran
pARTicipacija from Jasmina Tesanovic on Vimeo.
Nakon najnovijeg fudbalskog derbija organi gonjenja uhapsili jos 24 huligana zbog divljanja po ulicama i strpali ih iza resetaka. I to je u redu.
Domaci korisnici fejsbuka vec duze vreme vode pravi PR rat preko dve grupe na ovoj mrezi, glede jednog drugog zvezdinog huligana, gde se jednoj grupi zahteva pravda za Urosa, a u drugoj se, pak, tvrdi da je pravda stigla Urosa, decka koji je pokusao da nahrani zandara u civilu zapaljenom bakljom i koji je osudjen na 10 godina bukagija.
Strucna, manje strucna, nestrucna, laicka, dobronamerna i zlonamerna javnost jedinstvena
There is no need to state the obvious - T.S. Eliot
Ovaj trik sam naučio od gordanac: napišes blog sa engleskim naslovom, i onda je vidljiv na naslovnoj strani mnogo duže. A ja želim da ovaj blog bude vidljiv jer će, nadam se, nekome biti od praktične koristi. Zato sam mu stavio takav naslov.
Kad je svakodnevno korišćenje kompjutera u pitanju, svi smo mi samouki.
OK, skoro svi.
Desi mi se nekad da
Neverovatno, ali unazad 20 godina Srbija ponavlja greške tako što ne ide u susret događajima, ignoriše predviđanja, pa zateže gde treba i gde ne treba do pucanja i onda naglo popušta više nego je od nje i traženo.
Kada je Kosovo u pitanju dovoljno je navesti da je posle odbijanja sporazuma iz Rambujea prihvaćena mnogo nepovoljnija varijanta, a da ne govorimo da je zemlja bila i bombardovana. Sličan primer je i sa Z-4, kada je Babić jurio Galbrajta da ga potpiše ali je već bilo kasno.
Kada je u pitanju EU prvo smo kao svim silama molili i tražili
pomalo nostalgičan update jednog starog teksta u četiri i po slike
Slika prva
U filmu Geto – tajni život grada, autora Ivana Markova [1] glavni junak-narator Goran Čavajda – Čavke kroz priču o ličnoj emotivnoj istoriji govori i o istoriji mučnih godina između 1991 i 1995. u kojima se ustoličavao duh provincije koja je, sasvim izvesno, uništila urbani Beograd:
Čavke je roker. O sebi govori kao o pripadniku jedne izgubljenje i potrošene generacije. Ima trideset i tri godine i oseća se prestar da nešto novo započne a premlad da se pomiri sa onim što se dešava. Luta gradom (Beogradom), u koji je pre nekoliko godina beskrajno verovao, posećuje mesta gde se još uvek svira prava muzika, lamentira nad potrošenom energijom i vremenom... Glasno se pita kako je moguće da pobede oni koji nisu bili ni pametniji, ni lepši, ni talentovaniji, pa čak (u početku) ni brojniji. Pri kraju filma Čavke odlazi na jedan koncert tzv, narodne muzike. U sportskoj hali, na čuvenom “Poselu ”, okupilo se desetak hiljada ljudi. Bez mimike, bez ikakvog gesta, Čavke stoji okružen čudnom mešavinom veoma mladih i sredovečnih ljudi, dok najstrašnija muzika pokreće tela lica i gomile. Dok nije došao među njih Čavke nije bio svestan brojnosti i energije ovog paralelnog sveta. Osećao je kako se grad u koji je verovao topi i nestaje... [2]
A samo petnaestak godina ranije ─ septembra 1979. godine Beograd je dobio svoj prvi kafić Zlatni papagaj, kasnije i desetinu drugih. Period između 1979. i 1985.godine bio je vreme novog shvatanja, tačnije redefinisanja termina: Urbano, Umetnost i Grad.
(Iz ciklusa: priče za kišna nedeljna popodneva)
Umro je lako i brzo. Bol jeste bio opak i oštar, ali je kratko trajao, tri sekunde ili nešto manje, više svakako ne. On je bar umeo da proceni vreme. Stigao je da se uhvati za grudi, a zatim pao na pločnik i bio je mrtav. Da je razmišljao o umiranju, poželeo bi takvu smrt.
Tog majskog jutra baš ništa nije ukazivalo na njegov skori kraj. Nikakvog znaka, maglovite primisli, ni ružnog sna nije bilo ni prethodnih dana. Bio je dobrog zdravlja,
Vozio sam vec skoro ceo dan. Kuma je sedela do mene i nadoknadjivali smo godine i godine propushtenih razgovora. Devojchice su nas zabavljale sa zadnjeg sedishta. Vesele i chavrljave, bilo im je izmedju sedam i devet godina, tri njih, svima prvi put da idu na more. Mislio sam kako je ovih zadnjih desetak godina bilo prokleto. Kad je meni bilo devet godina ja sam vec devet puta bio na moru. Verovatno i vishe od devet puta.
Nije lako kada roditej zna da je njegovo detinjstvo bilo jednostavnije i lepshe nego ono shto je ponudio svojoj deci. U nashem sluchaju, cela generacija
Piše: Boban Stojanović
Dragi i drage,
Elem, pre nekoliko godina kada je ovaj blog počeo sa radom usudio sam se da njegovim urednicima pošaljem linkove za neke od tekstova na sajtu Queerie. Dobili smo zeleno svetlo i to je bilo cool. Od tada pa do danas, korisnik „queeria“ objavio je na desetine blogova od kojih su neki skrenuli pažnju, mahom tabloidne i desničarkse javnosti. Kao jedan od autora pomenutih blogova, pored Peđe, uvek sam naglašavao važnost postojanja slobodnog mesta koje može da podnese i samo/ironiju, i ošru kritiku društva i sprdanje manjine nad većinom, kao što se većina redovno sprda sa manjinom. I još neke kreativne stvari pride.
No, poslednjih meseci stvari su se promenile. Nekoliko mojih tekstova doživelo je oštre osude uredništva/moderatora bloga. Pisati za medij kao što je blog i imati veliki osećaj samocenzure ne uklapa se ni u politiku bloga ni u moj lični odnos prema slobodi izražavanja. Smatram da su neki od ovde objavljenih postova sadržali i sadrže mnogo više uvreda, mržnje, skrivenog govora mržnje i diskriminacije, nego neki od navodno spornih tekstova na blogu Queerie. Smatram da je ovaj blog izgubio svoju jačinu koju je imao u početku i da je njegov sadržaj potpuno razvodnjen u ime jednakosti i tzv. demokratije.
Upravo iz tih razloga želim da se kao autor odjavim sa bloga i da virtuelno pero prepustim mom drugu, kolegi i bratu Predragu Azdejkoviću :)
Za sve drugare dostupan sam na mailu: boban_stojanovic_wib@yahoo.com
Kiss svima,
Boban
ps. Odjavni tekst koji sledi pisan je za sajt pescanik.net i objavljen je 4.10.08.
evo...evo nastavljam se. Ko nije pogledao šta je bilo u prethodnim epizodama - ko mu je kriv?
Ja pre svake pauze moram da zbičim jednu kaficu, i tako ti za vreme srkanja prelistavam dečju enciklopediju i tražim naučna objašnjenja za moje probleme. Ovih dana me muči pitanje : Kako prići MP3 devojci* i naći put do njenog srca (*MP3 devojka - osoba ženskok pola sa slušalicama u ušima, modernim čizmama do struka, i stalno čačka neke dugmiće ). Čak ni u zabavniku nisam našao odgovor, pa molim uvažene pacijentkinje da mi pomognu u pisanoj formi. Ona koja
Slabo gledam TV. Najmilije dugme na daljinskom mi je sleep. Ako sam suviše umoran za čitanje pre spavanja namestim TV da se isključi za 45 minuta i legnem, puštajući da me background noise uspava (ni tada ga ne gledam). Posledica je da mi je znanje o trenutnoj turskoj TV produkciji relativno ograničeno. To se posebno odnosi na sapunice. No, to ne znači da nisam uhvatio njihov šmek. Na početku mog života ovde sam gledao neke ovdašnje sapunice - one su sjajan način da se uči jezik.
Ja ne volim da budem u društvu osobe sa kojom ne mogu da jedem za istim stolom.
Manje je od malog a veće od najvećeg. Ispod kapaka sakriveno. U mašti nacrtano i na platnu tmine skrojeno. Tišinom oblikovano. Mirisom ustalasano. Nemirom protkano i sačinjeno. U smiraju sanjano. Kao najlepši san zaslađeno. Kao sumrak neuhvatljivo.
Trenutak.
Ponekad se u snu probudite. Ne mislim onako - probudite iz sna. Probudite se u snu. Unutar njega. Postane Vam san duži. Razvuče se kao žvaka. Poprimi oblik. Dobije boju i zvuk. I dalje je san, ali više nije
Šonjo i Krvava Meri
Ivanu sam upoznao u kasno leto '81, na velikoj žurci u velikoj gajbi Velikog Baje V bg gimnazije – tj Budućeg Velikog Baje gradskog odbora jedne Buduće Partije, srpske inkarnacije Džefa Kolbija, što je bila vip karta za "most wanted" kod devojčica u to vreme.