Idemo dalje...
The Clash
Žiri novinarske nagrade NUNS-a „DUŠAN BOGAVAC" za etiku i hrabrost odlučio je da za 2010. godinu dobitnik bude novinar Teofil Pančić.
Teofil Pančić je kao novinar, kolumnista i kritičar svojim promišljenim, hrabrim i angažovanim tekstovima, publikovanim u nedeljniku „Vreme", kao i u listovima i časopisima širom bivše Jugoslavije, pokazao i dokazao da u srpskom novinarstvu postoje autori, ličnosti sa profesionalnim integritetom, koji svojim stilom, erudicijom i traganjem za istinom čine ovu epohu i ovdašnje prostore boljima
Mada je aktuelna vlada sastavljena od drugačijeg rasporeda brojki i slova nego ona koja joj je prethodila teško da je svojim delovanjem do sada pokazala da je bilo šta osim nastavka istog. Kontinuitet u delovanju onoga što samo sebe, ne bez ponosa u glasu, naziva 'srpskom političkom elitom' je očigledan. I za to nije potrebno da prođe 100 dana.
Hapšenje osumnjičenih za brutalnu likvidaciju novinara Slavka Ćuruvije svakako je vest koju smo očekivali još tokom 2001. godine, a evo dočekali tek 2014. O izvršiocima ubistva, kao i o nalogodavcima, pisalo se i javno govorilo još 1999. godine. U tome su svakako bili najglasniji i najuporniji rođeni brat Slavka Ćuruvije, Jovo Ćuruvija, nevenčana supruga Slavka Ćuruvije, istoričarka Branka Prpa, kao i Nezavisno udruženje novinara Srbije.
Autor: Rodoljub Šabić
Na adresu Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti danas je stigla žalba Srpske napredne stranke koju je potpisao predsednik te stranke Tomislav Nikolić. U žalbi se ukazuje na zloupotrebu ličnih podataka više hiljada građana Bora i navodi da su ti podaci iskorišćeni za dostavljanje falsifikovanih pisama i uplatnica sa namerno pogrešno naznačenom namenom za „pomoć kampanji Srpske napredne stranke".
Navodi iz predstavke govore u prilog sumnji da je došlo do višestrukih povreda zakona. Na prvom mestu, da
Зашто је то тако и зашто ће све више бити тако, може бити разумљиво
Снове сам одавно почео да бележим, први 19. Новембра 1982 године:
Kada je Frija počela lenjo da se proteže po ležaju, podnevno sunce je već dugo sijalo nad Šumom Trolova. Graja viljenjčke dece i pesma šumskih ptica prodirali su kroz otvorena vrata i prozore evelonjanskog čardaka. Probuđena tom galamom, tamnokosa devojka sede u postelji, još ne otvarajući oči svetlosti koja ih je vređala. Onda, polako, podiže kapke obrazujući na svom licu dva uska proreza kroz koje je bacala pogled na novi dan.
Autor: Rodoljub Šabić
"Pristup javnom ugovoru i drugoj dokumentaciji iz zbirke isprava Registra, vrši se u skladu sa zakonom kojim se uređuje slobodan pristup informacijama od javnog značaja, a može se ograničiti pod uslovima propisanim tim zakonom."
Tako piše u Pravilniku o načinu vođenja i sadržini registra javnih ugovora. I normalno je da tako piše. Samo, tako je tek od skoro, od pre par dana, ranije je pisalo nešto sasvim drugačije.
Upravo zato, u julu ove godine, u svojstvu Poverenika za informacije od javnog značaja sam se pismom obratio tadašnjem ministru finansija i privrede upozoravajući da su neke odredbe Pravilnika, koji je neposredno pre toga doneo, suprotne Ustavu i zakonu, da će njihova primena ugroziti prava javnosti i imati druge negativne posledice.
Dođoše na red i kamioni. FAP-ovi kamioni sa 15.000 evra popusta. Uz zamenu staro za novo 25.000 evra. Automobile subvencionišemo sa po 1.000 evra. Stanove subvencionišemo sa po 10.000 evra. Traktore subvencionišemo. Vojnu industriju, da ne kažem podmornice, subvencionišemo. Još su nam samo ostali avioni. Da li se kreatori ovih programa ikada zapitaju: kam gi nova vrednost? Na koju su bogatu žilu perpetuum mobile bogatstva nabasali, lutajući onako u mraku, i u njoj videli novu vrednost? I ako ovo treba da stvori novu vrednost za kamione, stanove, punto i traktore zašto ne i za sve ostalo? Zašto je dobro za traktore, a nije za hleb i mleko? Treba da patentiraju novu ekonomsku teoriju gde država subvencioniše sve pod naslovom: Kako subvencija stvara novu vrednost.
Šta sam sve od tada prevalio preko glave a opet se naježih kad preturajući po kući, pronađoh OVO:
Ne igrajte s nama na kartu osećajnosti...
Četvrtog dana otmice, u petak 8. aprila (1988 godine), ukleti kuvajtski avion uzleteo je sa aerodroma u Mašadu i posle nepuna tri sata leta ušao u libanski vazdušni prostor. Po naređenju otmičara, pilot je uspostavio vezu sa kontrolnim tornjem na bejrutskom aerodromu i zatražio dozvolu za sletanje.