I tako...
1. Umetnik je stvaralac lepog, kaže Wilde.[1] Pa ipak, lepota se može naći i u onom uslovno ružnom. Postojanje „estetike ružnog", kako kaže fraza, sasvim je istinito. Mogu nam se dopasti i stvari najčešće viđene kao odvratne, kao što tema umetnosti može biti ono odvratno, kao kod Lautréamonta ili Markiza de Sadea. Čini se da onda izraz, stil izražavanja tematike mora nositi određenu lepotu. Međutim, i on može biti „ružan". Dobar primer je Ágota Kristóf. Stoga, lepo i ružno vrlo su pipavi i relativni pojmovi, a napredak umetnosti može ići smerom upotrebe ružnog i prenošenja u domen lepote i tako promenom i samog značenja lepote, njenim proširenjem i preoblikovanjem.
2. Umetnost nije ni moralna, ni nemoralna. Ali, ako je umetnost, onda je uvek antimoralna. Zašto? Umetnički rad koji je u skladu sa dominantnim moralom može biti dinamičan, stilski utanačen, itd, ali on ne donosi ništa novo, a staro čini još starijim. Stoga, on ne otkriva ništa sem već poznatog - njegov izraz mora biti fraza u širem smislu, i plagijat u najužem - samo inventivno donosi originalnost, sve ostalo je ponavljanje ponovljenog.
Milan Nikolić
Antonićiti* je sinoć u „Utisku“ pokazao da ne mrda sa raskrsnice. Ne može da se, uprkos hladnim danima, skloni u neki prikrajak, ne kažem i zasenak, i odmori malo. Ubiće ga geografija. Večni kontrapunkt ISTOK-ZAPAD, u svojoj najbanalnijoj ideološkoj suprotstavljenosti, onakav kakvim ga vide najrigidniji desničari, sinoć
UPRAVO SU JAVILI IZ DOMA OMLADINE DA MORAMO DA POMERIMO OKUPLJANJE ZA 14H U NEDELJU.
Kaže malopre kukusigameni.
Poziv medijima sam izmenio i dostupan je na:
https://docs.google.com/document/d/1sFX7iwrSDwN-c8b35y5vCcliKID7bi19_XXb4BkcydM/edit?hl=en#
Javljam nove informacije iz minuta u minut...
Napravite zdralove kod kuce, fotografisite ih i posaljite Hemicarki na mail!
Svi predlozi za muzičku podlogu su takođe dobrodošli.
Još
ne znam kako se to desilo ali vidovdan je značajan datum u srpskoj istoriji. nebrojeno mnogo značajnih stvari, koje su na ovaj ili onaj način obeležile istorijske tokove, se desilo tog datuma: kosovski boj, sarajevski atentat,rezolucija informbiroa, miloševićevo izručenje u hag...
danas sam se setio jednog događaja koji se desio ranom zorom vidovdana 1988. naime, cele noći smo čekali najveću borbu u istoriji boksa za nas nedovoljno stare da se sećamo "the rumble in the jungle", posle niza uvodnih borbi, odlaganja u poslednji čas (kasnije sam i saznao da su ponovo bandažirali
ili o propuštenim(?) šansama(?)
Priča iz mog života na koju me je iz nevezanog podsetio vajkajući komentar Vladimira Petrovića o propuštenim šansama: Gde bih ja licno danas bio da sam samo umeo da iskoristim (dobro ne bas mnoge, ali nekoliko) neke sanse koje su mi se ukazivale, he, he, he...
Imena i datumi poznati piscu (meni) i akterima.
Maj 2009
Posmatram dvogledom udaljeni dalekovod, jedva se vidi, ali, po držanju i proporcijama, prepoznajem siluetu globalno ugroženog stepskog sokola.
Mart 2007
Blago martovsko sunce, grane hrastova su još gole, trava niska, a seoba ptica u punom jeku. Marko i ja milimo duž livade, utabanim tragovima točkova. Tragovi su duboko usečeni u zemlju te, iako je proleće sušno,
Dvojica trojica su primetno naelektrisani idejom "sad cu vam jebem majku svima". U momentu kada je menadzer, posle dugog okolisanja, saopstavao da je kompletna postava obezbedjenja slobodna i da ne dolaze vise na posao, jedan krupni celavi belac ga psuje i gadja punom plasticnom flasicom vode. Menadzer je vesto izbegao flasicu, bas kao Dzordz Bus letecu cipelu u Iraku . Vodja pobune prilazi i skoro mi se unosi u facu verovatno racunajuci na podrsku kolega koji ga glasno bodre..
"A vas dvojica sta glumite. Ajde gubite se odavde"
"Obrati se mom sefu" pokazujem prstom na luidjija svega metar ipo od mene.
Moja umanjena kopija, izbacivac odmetnik, osokoljen mojim zabrinutim licem, se okrece prema Luidjiju i hvata se za muskost
"Nemate vi muda za ovaj posao... vi badigardi. Gubite se odavde"
Osnovni trik realne ulicne borbe je i ovoga puta prosao. Snaznim zamahm noge udaram neopreznog protivnika u zadnju stranu kolena. Ne kaze dzabe Bas Ruten:
"Nikad, ali nikad, ne skreci pogled sa protivnika."
Izgleda da celavi nije imao prilike da se upozna sa Basom pa sam mu ljubaznodao uvodne napomene. Od siline udarca cela noga mu polazi napred i navlaci telo a posebno glavu na seriju udaraca italijanskim simikama. I kao sto to kaze Majk Tajson,
"Svako ima plan dok ne dobije udarac u usta"
Gost autor: omega68
Добри смо ми, одлични смо, колико смо убијани и заглупљивани.
Шта је србски домаћин могао да ради док је хиљадама година поред њега, његовом земљом хучала историја?
Да ли га је инересовало ко је рекао да његова земља ствара више историје него што то може да поднесе, Карл Краус или онај коме се приписујз све живе изјаве - Черчил?
U kontinuiranoj borbi koju Srbija vodi sama sa sobom već desetlećima – ništa novo. Borba traje, ishod potpuno neizvestan, a linija „fronta” prolazi kroz srpsko društvo praveći civilizacijski hijatus.
Linija rascepa, istorijski gledano, nekada je bivala definisana strankama ili pojedincima koji su svojim delovanjem obeležili vrednosti za koje su se zalagali. Jedni za „tradicionalno”, drugi za „moderno”, jedni za napredak, drugi za status kvo, jedni za Istok, drugi za Zapad... U različitim istorijskim prilikama različite su teme bivale predmet spora sukobljenih struja. No, ono što je zanimljivo, u prošlosti je linija uvek bila jasna, znalo se koje organizacije, stranke ili ličnosti zagovaraju koju opciju, dok danas to već nije slučaj.
Ove nedelje
se nastavlja se (i završava, nadajmo se) US Open,
počinje Evropsko Prvenstvo u košarci u Sloveniji,
a nastavljaju se i kvalifikacije za SP u fudbalu...
Evo, dočekala sam da prođu svi dežurni praznici verskog i laičkog porekla. Nisam htela da vam ih kvarim, mada lični doživljaj miniranja života mi teško da bih mogla rečima, rukama, nogama i očima da vam dočaram. Znam ja da će prilično njih odmah reći: »Dobro došla u Srbiju«, al ja ipak i dalje mislim da Srbija nema tapiju na glupost.
Mleko nije samo hrana - vrzmalo mi se po glavi dok sam, sva očajna pre pet godina pokušavala da dojim svoju prvu bebu Janu. Dva meseca smo se mučile (više ja nego ona) i na kraju smo došle do stadijuma kada je dojenje lepo i lako. Od tada, prošlo je dosta, rodio se Aleksa i dojio, rodila se Sara i ona uživa u blagodetima majčinog mleka. Uživala sam u tome što svojoj deci mogu da pružim najbolje, što je meni lepše, lakše i komfornije. Nisam baš razmišljala mnogo o mamama koje nemaju tu privilegiju da njihova deca dobijaju majčino mleko.
Jesam, razmšljala sam svaki