Poštovani blogeri, uoči Uskrsa, najvećeg hrišćanskog praznika, smatrao sam prikladnim da podelim sa vama tekst koji govori o čovekovom naznačenju onako kako ga posmatra hrišćanstvo. Molim vas da ovaj tekst ne shvatate kao bilo kakvo nametanje određenih dogmatskih sadržaja, jer svako ima pravo na sopstveno mišljenje i svetonazor, već isključivo kao stav koji je meni najbliži i na najbolji način oslikava lični pogled na ovu temu.
Smisao ljudske egzistencije je najvažnije pitanje kojim se filosofija bavi. Sagledavajući ovaj problem u postmodernističkom dobu koje potpuno relativizuje moralne i etičke norme, a duhovne vrednosti interpretira kao subjektivne doživljaje, dodaje mu se novo, „objektivno”, naučno i materijalističko objašnjenje. U društvu koje egzistencijalizam primenjuje u teoriji, a nihizam u praksi, čoveku je zaista teško da se osmisli i objasni sopstvenu egzistenciju. Sve dok želi život autonoman od Boga, postavlja se u središte smisla sopstvene egzistencije.[1] Čovek na ovaj način ostaje bezlična monada, usamljen i bačen u vrtlog ništavila - samo jedna karika u lancu uzroka i posledica u zatvorenom svemiru[2] u kojem Bog, čak iako postoji, samo nemo posmatra. Da li je ovo zaokret u istoriji čovečanstva o kojem je Fojerbah svojevremeno govorio? Ukoliko se svet posmatra isključivo iz materijalističke perspektive, ako se svako pitanje interpretira isključivo racionalistički, ne uzimajući pritom u obzir duhovni aspekt, kako sopstvene prirode, tako sveta uopšte, nalazimo se pred zaokretom u istoriji čovečanstva. Perspektiva iz koje posmatramo svet je drugačija ako ne podrazumeva samo horizontalnu ravan. Čovek nije samo biće koje je od drugih vrsta odvojeno skokom, već mnogo više od toga - on svoju egzistenciju dobija i u vertikalnoj i u horizontalnoj stvarnosti.
Ako naša percepcija oblikuje naš svet ili naša individualna tumačenja osnovne realnosti koja se odvija u ovoj biosferi stvaraju našu subjektivnu sliku o svetu, moramo da shvatimo da smo kulturno i društveno uslovljeni da stereotipno klasifikujemo ostale grupe Zemljana. Ukoliko prihvatimo da je planeta na kojoj živimo jedan živi organizam i da smo mi istinske ćelije u tom organizmu, bićemo u stanju da se prema svim živim bićima na ovoj planeti odnosimo sa empatijom.
Ne želim da sugerišem da razni grupni načini razmišljanja i sistemi verovanja nisu bez osnova i da su u
“Hrvati mnogo srećniji od Srba” glasi naslov u našim novinama gde se obaveštava javnost o rezultatima istraživanja, koje je obuhvatilo 155 država ,o tome koliko su stanovnici srećni. Naslov je rogobatan taman toliko kao da je napisano da nam nije krivo što nismo mnogo srečni ali da nam je krivo što su Hrvati srećniji jer Hrvatska je na 61 a Srbija na 91 mestu na toj rang listi.
Svedoci smo istraživanja svega i svačega, od ekonomskih kretanja, ekologije, globalnog zagrevanja, demografije,zdravstvenog stanja nacija, životnog standarda, cena, spoljnjeg duga, kupovne moći, konkurentnosti, rejtinga stranaka i političara, odnosa građana prema raznim stvarima počev od toga koliko koja nacija troši pojedinih namirnica po glavi, opterećenosti izdacima po glavi, porodičnog nasilja po glavama, ubistava i samoubistava, koliko su nacije zadovoljne ljubavnim životom i koliko puta spavaju sa parnerom po glavi , mešovitim i jednopolnim brakovima, do toga koliko su čime nezadovoljni. Sve ima, ništa se ne može sakriti, nema laži nema prevare osim opravdane sumnje u pouzdanost istraživanja i zaključaka donetih na osnovu njih. Iako mnogobrojna istraživanja svega i svačega ponekad liče na ono“Dokon pop jariće krsti” ne treba ih zanemarivati bez obzira na rezerve.
Istraživači Galup vorld pola, su ispitivali više hiljada ljudi u 155 zemalja u periodu od 2005. do 2009, kako bi izmerili dva tipa blagostanja i otkrili da sreća zaista može da se kupi novcem, ili barem jedan vid sreće.
Najsrećniji ljudi žive u Skandinaviji
Po tom istraživanju Srbija se nalazi na 91 mestu od 155 zemalja
Nisam sva svoja ovih dana.
Sve mi se mota po glavi - a šta da nisi imala sreće?
A jesam, imala sam sreće - drugog izraza za to nemam. I onda se opet svađam sama sa sobom, mogla sam to i ranije, nije trebalo da odlažem. Al' što reče moja mama - za prolivenim mlekom suze se ne liju.
O čemu pričam? O mamografu. Odavno se, kao spremala da odem "da odradim i to". Pa te čekam da me pozovu (jes' kao da će), pa nemam para za privatnika, pa ne znam kako se to zakazuje, pa... Pa sto i jedan izgovor, a lepo znam da sam odavno prešla 50 i da to moram da uradim.
ODGOVORNOST NEKIH LATINOAMERIČKIH PISACA ZA VELIKI POŽAR NA UŽOJ PERIFERIJI BEOGRADA
Gost autor: horhe akimov
Oktobarsko popodne u Novom sadu, sunce neocekivano raduje prolaznike.Statua Jovana Jovanovica Zmaja i dve devojke koje sede mu pod nogama od bronze.Kinez iz veoma vazne kulturne delegacije, pod utiskom koji nosi iz Matice Srpske, gde se pominjao pesnik, zeli da slika spomenik i devojke se same pomere u stranu. Pita prevodioca da im jos malo isprica o Zmaju. Prevodilac kaze: "Hajde da uradimo drugacije nesto." "Devojke, hocete da predstavite Cika Jovu Zmaja kinezima." I njih dve na engleskom za koji su se plasile da nije dovoljno dobar, ipak hrabro pocinju pricu o tome kako
Ne mogu više da podnesem vesti.
Nedavno je jedan moj dobar prijatelj napisao kako su ga mucila sva ta pitanja sta nam se to i kako desilo tih nesretnih devedesetih. Kaze , pitao sam ljude oko sebe, ljude koji su tad bili stariji, stalozeniji. Pitao sam ih zasto su cutali. Zasto su jednostavno samo iskocili iz tog voza koji je jurio u provaliju i na tom svom putu ka provaliji pregazio mnoge.
Zar ih nije bilo briga ko je ostao u tom vozu, il' koliko c ljudi nastradati u samom vozu il onih koji su se pred tim istim vozom nasli na njegovom putu do provalije.
Iako je tema nase prepiske
Ono što sam najviše mrzeo kod prethodne vlade je da je u duhu Orvela jedno govorila, a drugo radila. I da je pod plaštom dobrih stvari, najviše EU intergracija, podvaljivala tako loše zakone, sa toliko rupa i nedorečenosti, i uvek u nečijem privatnom interesu, nikada za društveno dobro, da je gotovo potpuno urušila gotovo sve institucije sistema. Ta praksa se očigledno nastavlja, najviše kroz ekonomske zakone. Predložene izmene Zakona o deviznom poslovanju su duboko štetne za naše društvo. One širom otvaraju vrata za nastavak pljačke društva.
Prodjose praznici, vratih se sa odmora i putovanja u Stokholm, u medjuvremenu po ko zna koji put saznah kako je svet mali a neocekivano se ljudi poznaju (Srle mangupe), zavrsih (pre nego je i pocela kako dolikuje) romanticnu pricu sa izvesnim bicem, progutala me opet masina svakodnevnice i vec uredno melje, i konacno danas se usudih da virnem na blog, kad imam sta i da vidim! Umiven i cist potpuno drugaciji, mada ne mogu priznati da mi je ovako i simpaticniji, ali mozda je to samo shok prvog utiska, dok se malo ne priviknem na novonastalu situaciju.
Elem,
Tek sam stigla kući, izula se, presvukla, spustila u fotelju. Zazvonio je telefon. Martin pita da li sam slobodna večeras i da li hoću da mu se pridružim u Trane Studiju. Trane kao Coltrane. Imaju neki lokalni festival, mesto nije loše.
Slobodna sam i nismo se dugo videli, ali tek sam stigla... - kad počinje?
Imaš tri sata da se opustiš, možemo nešto da pojedemo.
Neću izdržati toliko dugo da ne večeram, ali doći ću, možemo da popijemo nešto.
Važi, vidimo se u 9.
Od mog prijatelja Mire dobih sledeći divan mail:
(Prekoredan blog.)
Od početka moje avanture pre četiri godine nepoznati ljudi su mi mnogo puta pomagali, ugošćavali me, čašćavali, poklanjali mi hranu a nekad i novac. Ali nikad mi se nije desilo ništa ni nalik ovome što sam danas doživela.