Iz dvorske kuhinje se još uvek čuo zveket tanjira, nakon nedeljne gozbe, kada je u dvorište stambenog zamka isteturao mladi vitez Jonas. Na glavi je imao teget cediljku, u jednoj ruci poklopac od supenog lonca, koji mu je ometao saradnju sa gravitacijom, a u drugoj konopčić. Drugim krajem pomenutog je bio privezan konj. Rasni, crven na žute štrafte. Jonas je prišao ogradi dvorca, pustio konja da pase naglavačke i, posle kraće borbe, uspeo da iz saksije kraljice majke iščupa pritku za cveće. Ostavši bez podrške, procvetala biljka se u trenu pijano nagla, i onda sobom prekrila vitezovog jahaćeg objekta. Jonas je motkom popravio cediljku na glavi, sasvim slučajno sačuvavši oči u paru, potom štit-poklopcem počešao nos i ponosno se upro o pritku unapređenu u koplje.
O Nikoli Tesli, Najvećem Sinu naših naroda sam pisala onih dana kada mu nije bio rođendan. Danas, kada slavi sto pedeset sedam godina, objavljujem ovu fotografiju koja se nedavno prošunjala internetom. Do tada je nisam videla, iz šturih informacija koje su je pratile je očito da je autor fotografije nepoznat, a da je ista u posedu osobe koja živi u Srbiji.
Neka bar ona, danas, obeleži dan kada je rođen Nikola Tesla, čovek koji je zadužio ljudsku civilizaciju promenivši joj budućnost.
Ne ubiti drugog čoveka je moralni imperativ i, uz kanibalizam i incest, tabu star koliko i ljudsko društvo. I pored svih tabua ljudi su se oduvek međusobno ubijali, ponekad jeli jedni druge, a neretko seksualno opštili sa bliskim krvnim srodnicima. I dok je kanibalizma gotovo iskorenjen, a incest sveden na zanemarljive statističke veličine, ljudi se i danas, bez obzira na sve tabue, religijske, moralne i zakonske sankcijeu, ubijaju nesmanjenom žestinom. Upravo zbog toga je homicid jedna od najvećih i večitih tema religije, filozofije, umetnosti i nauke.
Kada je, onomad, u Srbiju došla demokratija često sam se pitao zašto .profesori univerziteta, naučnici, lekari, inženjeri, advokati, pa čak i bogati biznismeni, napuštaju svoje pozicije na lestvici uglednih i dobro plaćenih profesija i hrle u politiku da bi postali političari? Da li su pogrešili u izboru svog životnog poziva, pa su u svojoj profesiji bili neuspešni - studenti ih nisu slušali, pacijenti im umirali, klijenti zaglavili doživotne, firme im otišle pod stečaj, a mostovi i zgrade koje su projektovali i gradili rušile se kao kule od karata?
Ako je odgovor potvrdan, dobronameran čovek se morao zapitati, kako li će neuspešni profesori, inženjeri, lekari i biznismeni uspešno voditi Srbiju? Neće li i Srbija pasti na ispitu, umreti tokom operacije ili otići pod stečaj? A ako je odgovor negativan i svi pobrojani jesu bili uspešni u svojim profesijama, sledilo je novo pitanje: Šta li je to tako lepo i slatko u politici i koja je to magična sila koja ih privlači?
Godine su prolazile i dok je demokratija u Srbiji napredovala, a Srbija nazadovala, u redove srpske političke elite pristigle su nove snage. Oni su mladi, lepi i elegantni, puni su energije, zrače optimizmom, a čim progovore jasno se vidi da sve znaju, da za svaki problem imaju već gotovo rešenje. Odlučni su da sve menjaju i svoje veliko znanje primene odmah i sad, a sve to, naravno, u interesu i za dobrobit Srbije i njenih građana.
Ovaj tekst počinjem motivisan sopstvenom logikom. Ne inteligencijom. L-o-g-i-k-o-m. To je ono vatra je vrela, voda je mokra, zima je hladna, grom se čuje, makaze mogu da poseku...Taj neki nivo logike.
I tako - ona meni pečenje, i to 'ladno, a "ja" njoj - prostor za blog...
Gošća-autorka: zilikaka
- Šta to gledaš?
- Evo, neka emisija o... (zaustih da kažem)
- Ma to je bezveze. Gde je daljinski?
Пре неки дан је директор најмлађег ЕПС-овог чеда, „ЕПС снабдевања", саопштио резултате истраживања(?) потрошачког мњења ‒ гле чуда, сазнали смо од њега да потрошачи најчешће траже услугу достављања рачуна електронском поштом и плаћања картицама у просторијама дистрибуција (како ли ће се то убудуће звати?!).
Прошле седмице преминуо је Драган из биоскопа. Тај је биоскоп, причало се, имао највеће платно у СФРЈ до изградње Сава центра. Биоскоп Звезда у Бору.
Драган Стојановић (1942–2013)
има 1, радимо скупа, Пиле га зовемо,овдашњи, који нас причањем на локалном шопском баш уме да слуди у неразумевањуга, но казивање му мамљиво звучи па га уснимих, те преписах, можда понеко . . . понешто . . . и скопча
овако, када плеоназмом насловим саставми, будем уживцима затечен, мис’им . . о чем’ би’ ја то ум’о пажњу читалаца намамити мого.додуше пабирака има . . . вазда. свакодневна двосмисленост игрорека којима смо сведоци ,посебно оних давни, ишколе, а по присету, ево прибележених , просто се намеће
‘Bejbi, sedim na zadnjem sedištu Mercedes kabrioleta,' poslala sam poruku klinki. ‘Mnogo duva,' dodala sam
Pregledajući udžbenik Sveta oko nas, dete mi se najviše oduševilo stranama 42 i 43, a na njima krave, ovce, konj, svinja, prasići, koza, magarac, koka, pilići, petao, ćurka, patka, pačići, guska i guščići.
Tuga me uhvatila.
Moje je detinjstvo obuhvatalo minimum dva meseca godišnje provedenih u selu, gde sam iste te životinje gledala kako se legu, rađaju, rastu i kolju. Čuj, gledala. Pomagala. On je selo jednom video, na dva dana, ali je bio suviše mali da bi se toga sećao. I sad se mislim, možda bi plan posete Legolendu sledeće godine trebalo da zamenim nekim paket-aranžmanom iz bogate ponude domaćeg seoskog turizma?
Znate onaj vic: Kako je nastala Škotska? Tako što su Piroćanci proterali trošadžije.
Kroz viceve, a i mimo njih, siroma Piroćance bije glas da su cicije. Potpuno pogrešno. Kao neko ko je odrastao pored tatka mi Piroćanca, tvrdim vam pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću - Piroćanci nisu cicije. Oni samo imaju jednu veoma arhaičnu, ali u ovo naše potrošačko doba krajnje pohvalnu životnu filozofiju koja bi se mogla sažeti u dve reči:
NEMA POTREBE.
To je rečenica uz koju sam odrasla.
A to je, očigledno, i ideja vodilja ovogodišnjim maturantima iz Pirota, koji su odlučili matursko veče proslaviti u majicama i farmerkama (LINK). Razni motivi se citiraju kao objašnjenje, te hoće da poštede roditelje troška, te hoće da prikupe novac u dobrotvorne svrhe... A ja vam kažem: to je sve magla iza koje se krije duboka životna filozofija Piroćanaca, a koja glasi: NEMA POTREBE.