Sve na svetu postoji da bi se napisala jedna knjiga.
Stefan Malarme
U Theresiapolis pristigli su vozom. Noću. Oko 3.30. Na stanici bili smo samo ja i par klošara. Ona je bila u nekakvoj crnoj pelerini opšivenoj krznom, na glavi je imala elegantan šešir s velikim obodom ispod kog su tek malkice virili pramenovi sede kose skupljene u punđu. Na rukama nosila je bele rukavice na kojim su tamnocrvenim koncem bili izvezeni nekakvi cvetni motivi (tek kasnije shvatio sam da su bili identični ornamentima koji se nalaze iznad južnog ulaza u Veliku većnicu Gradske kuće). Uprkos odmaklim godinama zračila je sasvim nesvakidašnjom lepotom kakvu, priznajem, nikada nakon ovog susreta nisam uspeo da pronađem ili uočim kod žena koje sam poznavao ili slučajno sretao na ulicama raznih gradova.
On je bio u izlizanom, prljavozelenom vojničkom šinjelu, punom fleka od hrane i pića, ispod kog je virila bela košulja s elegantnom leptir-mašnom.
"DOK se srpska štampa bavi efektima ”blic-krig” posete berlinskog zvaničnika Gvida Vestervelea, nemački mediji u fokus su stavili šefa naše države."
Moja gošća je: razmisljam
Uživajte u ovoj priči .
Огледало је тог дана као и обично било врло искрено када је стала пред њега и загледала се у свој одраз који јој се у том тренутку допадао мање него икада. То је био прећутни договор – да се не лажу. Могла је да рачуна на то да ће јој указати без трунке повлађивања
"Učinite da se moje kosti vrate u maloj urni da, i ako mrtav, ne ostanem u izgnanstvu."
Ovidije
аргумент:
nije u redu da mi u Crnoj Gori plaćamo sve tri puta više, dok Crnogorci u Srbiji imaju ista prava kao i državljani Srbije
Imala sam farmu u Africi, u podnožju Ngong brda. Ekvator prelazi preko njih, nekih sto milja na sever. Farma leži na na visini od preko šest hiljada stopa. Tokom dana, imaš osećaš da se uzdižeš, sve do sunca, ali rana jutra i večeri su bili jasne i mirne, a noći tamne.
Muzej Karen Bliksen je jedno od najzanimljivijih mesta u Najrobiju. Najpre zato što nosi sobom zanimljivu priču koju je glavna učesnica kasnije pretočila u hvaljeni roman, po kome je snimljen izuzetan film. Nekako se sve poklopilo u toj priči: sled dogadjaja koje samo život može da osmisli, elegija jedne žene pretočena u reči koje plene, i izvrsno vidjenje prikazano svima nama na filmskom platnu.
Uopste nisam imao nameru da pisem o fudbalu….bar ne neko vreme…Ne bih svakako cekao otvaranje sledeceg Mundijala na Marakani u Riju, ali se ne bih bas ni oglasavao neko vreme…
Prvo, fudbala je bilo dosta ovog leta…kakvog takvog po kvalitetu, ali kolicinski sasvim dovoljno. Zatim manje vise je sve receno…a mnogima sam na blogu i dosadio (za sta me bas briga), pisuci o fudbalu i side stories oko istog dok Kosovo neumitno odlazi…dakle, prilicno sam nemoralnu poziciju zauzeo…al dobro…licni izbor…
Sve u svemu, verovatno bih se oglasio cim kompletna lepinja dobije
-Tata, šta je to Jugoslavija?
Sedam i kusur godina se pripremam kako ću da odgovorim na neka pitanja koja će neminovno da uslede :koliko je to bezbroj,kako sam izašao iz stomaka, zašto Marko kaže da njegov tata ima dve piše...Sve sam mogao da predvidim , ali ovo nisam mogao ni da sanjam.
- Hm, ovaaaj... što ne pitaš mamu , vidiš da perem sudove. Ona ima vremena jer je baš završila zamenu svećica i produvavanje dizne.
- Ma ona
Opet gostuje Mlekac
Alo, uredništvo, nanulivamnaninu!!!
Vreme je, kao što su naš učili u školi, relativno. Ali nigde nije relativnije nego u Africi. U početku sam mislila da je to problem samo u Bocvani. Na kraju krajeva, nisu li me još prvog dana po dolasku, upozorili oni koji su došli mnogo pre nas:
- Wellcome to „No hurry!“ Botswana! (Dobrodošla u „Nema žurbe!“