Prvih nekoliko dana bio je prilično izgubljen. Jeo je za stolom sa dedom i babom, i decom, a pojavila se još jedna starija žena, mladja od babe, valjda je ona otvorila kapiju iznutra, onda kad ga je Erža dovela. One dve devojke su posluživale za stolom i nije znao da li to rade zato što su mladje ili su služavke ali bi, na kraju obeda i one sele za sto i navalile. Hrane je bilo dosta i bilo je i supe i živine i kobasica i klobas mu je postala omiljena reč. A onda, jednog dana, pasulj na vodi; dok je devojka sa kutlačom stigla redom, od dede do njega, shvatio je. Badnji dan! Njihov. Sad je mogao da broji dane, da ne zgreši i omrsi na Badnji dan.
Lične istorije su kao galerija. Šarenije slike na početku a kasnije one, možda zbog naših izbora, možda zbog okruženja, možda zbog kolektivnog uma i sećanja, gube boje ili odlaze u sive crne i neke grozne nijanse braon boje. U snovima, ili košmarima viđamo ih često. Na javi hoćemo da ih zaboravimo. Čak smo i ljuti na one koji nas podsećaju na te slike bez boje. Umemo da, te slike, nazovemo detaljima.
Kad je još u proleće 2007. godine, svratio moj drug Radovan Borović i saopštio mi nameru da će raditi dokumentarni film o KUD „Stevo Opačić“ iz Golubića kod Knina, činilo mi se da će trošiti vlastiti novac i energiju u nešto što neće doneti rezultat adekvatan uloženom radu.. Pitao sam se šta znači napraviti dokumentarni film o jednom seoskom KUD-u i kome je potreban taj film, ako izuzmemo Golubićane.
Shvatio sam nameru mog druga, kao trenutačnu i meni razumljivu navalu sentimenta prema rodnom kraju iz koga nismo otišli svojom voljom i negde u
U ponedeljak uveče je u svojoj 100-oj godini preminula Mip Gi (Miep Gies), poslednja preživela među zaštitnicima Ane Frank (Anne Frank) i žena koja je sačuvala njen dnevnik, živi spomenik stradalima tokom Holokausta i strahota Drugog svetskog rata.
Gospođa Gi nije tražila priznanja za to što je, zajedno sa svojim suprugom i troje drugih, skrivala Anu Frank, njenog oca, majku, stariju sestru i četiri druga holandska Jevreja tokom 25 meseci nacističke okupacije Amsterdama. Ali njen plemeniti čin je postao poznat u javnosti tek nakon objavljivanja njenih memoara.
Kada je Gestapo otkrio skrovište u kancelariji Otoa Franka, 4. avgusta 1944. i uhapsila osmoro stanara koji su se tamo skrivali, iza njih je ostao samo Anin dnevnik. Rukopis pripoveda o životu u toj prostoriji iza pokretne police za knjige i o intimnim mislima i nadama mlade devojke. Gospođa Gi je spise skupila i sakrila ih, nepročitane, nadajući se da će se jednog dana Ana vratiti i tražiti ih natrag.
Naišao sam sad na ovaj intervju koji sam prošle godine dao jednom novinaru NINa (a od kog je objavljen samo komadić... )
1. Nacizam i fašizam ne prestaju da intrigiraju umetnike, aktiviste... Prema Vašem mišljenju, kako umetnost/umetnici/ može da spreči nasilje, da li dovoljno opominje?
Bilo bi dobro da uvek prvo razjasnimo o kom nasilju govorimo, subjektivnom, objektivnom ili simboličkom. Fašizam se generiše usled objektivnog nasilja kapitalističkog društveno- ekonomskog sistema, razvija se u ideološku i misaonu mrežu koje prožima celo buržoasko društvo,
Postoji beskrajno mnogo teorija o postanku Vasione i sve su istinite.
Stephen William Hawking
Legenda veli da je davno, davno na grčkom ostrvu Kritu vladao kralj Minos. Njegovi roditelji su bili Zevs i Evropa. Imao je mnogo dece ali se najčešće pominju njegove ćerke Arijadna i Fedra. Budući da je bio Zevsov sin, Minos zatražo je od Posejdona da mu iz morskih dubina
Nije život samo plakanje, čak i kad prolazi u sivom Beogradu `47. Osuše se suze. Bio je već treći mesec u kome su dogurali do prvog bez pozajmica, Branko P...... , pasionirani fotograf, često je dolazio da slika Mišu (Miša sa medom, Miša sa belim šeširićem, stotinu slika budućeg genija kako prelistava knjigu) , sve dok ga Rajka, posle petominutne dremke u ćošku, ne bi podsetila da I oni imaju dete kod kuće pa bi oboje uzjahali Brankov motor I odjezdili niz Varšavsku. Njihovog sina, Banetovog imenjaka, skraćeno zvanog