Sledećih dana stalno su naletali jedno na drugo, u Narodnoj banci, na fakultetu, na ulici, bez dogovora, po nekom osećaju i, koliko god trajali ti susreti, bili su im prekratki; počeli su da pričaju bajku ispričanu milionima puta a za njih novu, kao da su prvi koji je izgovaraju. A kad se priča takva bajka, nema se vremena za legende, samo za budućnost.
Banetova tetka po majci, najstarija od tri, udovica već deset godina, nije volela da gleda u budućnost ali je u tadašnjosti imala vremena za prošlost i porodične legende i njoj pripada zasluga što je Legenda o korenima ispričana do kraja.
Siguran sam da je ogromna većina ovdašnjih blogera ‘skontala' da se ono Fjodor Mihalovič odnosi na Dostojevskog .., e ali zato iskreno sumnjam da to vrijedi i za ono drugo u naslovu navedeno ime i očestvo.
No prije nego što pojasnim o kome se radi dužan sam dati neku vrstu uvoda.
U Sarajevu sam bio tri puta u zivotu. Prvi put kao klinac od desetak godina sa roditeljima, drugi put kad je moje odeljenje prvog (ili drugog) razreda gimnazije islo tamo na ekskurziju, a treci put u ranim studentskim danima (vreme Ante Markovica), kada sam otisao dole na kraci vikend da se malo nadisem cistog vazduha...
Hocu da kazem, iako ne poznajem Sarajevo uopste, svi mi bivsi ex-Jugosloveni smo, u stvari, vrlo vezani za to staro Sarajevo, i to na sirokoj lepezi nivoa, nacina i orijentacije. Kao sto je New York u isto vreme i tacan i pogresan arhetip za Ameriku, tako je i Sarajevo bilo (i ostalo) isto to za SFRJ. Svi mi koji vise nismo ni od kuda, koji se secamo samo prostora koga vise nema, u vremenu koje je proteklo, i koji uopste vise ne razumeju sta je sada bitno/moderno/pozeljno/stvarno u virtuelnom trouglu BG-ZG-SA-LJ smo na kraju ostali vezani jednom tanusnom niti za neki deo Sarajeva iz negde tamo sredine osamdesetih godina.
нередак је случај да се у малим срединама касно, а често и никад, не сазна о личностима које су потекле из њих, рано се отисле у свет и стекле примерену славу.и димитровград (цариброд ) наравно није имун од тога што указује пример Дудов Златана који се у свету филмске уметности убраја у сто најзначајнијих стваралаца у тој области, док је за свој родни цариброд остао тајна.
Još pre Hrista, kada su Rimljani osvajali Hispaniju, u planinama uz Atlantik živelo pleme Luzitanaca. Njihov vođa, po imenu Viriato, bio je spretan ratnik i godinama se uspešno opirao osvajačima.
I ko zna koliko bi Rimu još vremena i napora trebalo da pokori Luzitance da se jednoga dana pod šatorom rimskog vojskovođe Cipiona nisu pojavila trojica ljudi. U torbi su mu doneli lep poklon. Viriatovu glavu. Ubili su ga na spavanju.
Sa fizikom sam se, priznajem, odavno posvadjala. Ali mi je istorija stara prijateljica. Imam svoje heroje. Da sam kojim slučajem živela u Beogradu 1. juna 1892, tiskala bih se na železničkoj stanici medju ministrima, profesorima, omladincima, radnicima i seljacima. Gurala bih se sva srećna da ugrabim jedinstvenu priliku i vidim Nikolu Teslu.
Poštovani,
čitaoci ovog bloga, o najvećoj tragediji u Smederevu iz 1941. godine, na ovom blogu, pisao sam nekoliko puta. Pošto su se javljali čitaoci iz raznih krajeva Srbije, koji su te događaje komentarisali i dali predlog da se ove godine 05. juna 2013. godine u Smederevu održi komemoracija žrtvama ove velike tragedije, ovde pišem ovaj tekst kao
J A V N I P O Z I V
„Knjiga o dva principa“ je svedočanstvo o gnostičkoj, katarenskoj, bogumilskoj jeresi. To je spis koji je nađen u odlomcima i prepisu iz sredine XIII veka. Na to, da je bio celovit i višetoman, upućuju svedočenja inkvizitora i teologa koji su se bavili ovim spisom pre 1250. godine. Ovaj spis istoričari, koji proučavaju tokove jeresi unutar hrišćanstva, smatraju „Svetom knjigom albižanske jeresi“.
Fobija – (grč. phobos ) – strah; med. patološki strah
Ovih dana, fobija je reč koja se prečesto pojavljuje na blogu.
Najčešće imamo strah od nepoznatog ili makar nerazumljivog.
Od toga počinjem da strahujem.
Postao sam pravi fobofobičar.
Gnostici su bili listom protiv knjiga i predanja Starog Zaveta. U njima su nalazili dokaze božanskog kao principa zla, samovolje, pokore koja se bezrazložno usmerava na ljudski rod. Na taj način gradili su i sopstvenu politiku –