u Novom Sadu (ul. Vase Stajića 1)
12. oktobar (19 h) - 8. novembar 2011.
Autor i kustos: Nebojša Milenković
Emotivna istorija čoveka sačinjena je od malih, intimnih priča. Ako je desakralizujemo i lišimo pretenzija da daje odgovore na tzv. krupna, istorijska pitanja - shvatićemo da umetnost jeste univerzalna ljudska aktivnost, u podjednakoj meri u kojoj su to, recimo, uzimanje hrane, spavanje, vođenje ljubavi, čitanje, disanje i tsl.
J. Radić, Slika 2001.
Jerina Branković (rođena Irina Kantakuzin, u narodnoj tradiciji poznata kao Prokleta Jerina) je bila srpska despotica, poreklom Grkinja iz porodice Kantakuzina, žena despota Đurđa Brankovića (vl. 1427-1456), za koga se udala 26. decembra 1414.
Ne zna se tačno godina njenog rođenja, uzima se približno da je to 1400, moguće je da je rođena i nekoliko godina ranije. Njen otac bio je Dimitrije I Kantakuzin, koji je imao titulu sevastokratora od decembra 1357. i despota Moreje 1383. Rođen je bio oko 1343. a umro između 1384. i 1420. Dimitrije je bio unuk
U noći između 3. i 4. oktobra 2011. godine nepoznate osobe ispisale su fasade Kulturnog centra REX i susedne zgrade grafitima mržnje i nasilja. Poruke koje su ispisane na fasadi direkno su upućene protiv LGBT populacije i sadrže sledeći tekst: "SMRT PEDERIMA" i "SEKTAŠI", a fasada zgrade pored REXa ispisana je grafitom: "KO HOĆE U DUPE DOBIĆE PO PIČKI".
Želimo da podsetimo da ovo nije usamljen slučaj vandalizma i nasilničkih pretnji upućenih kulturnim institucijama i mestima koja promovišu elementarne humanističke vrednosti, kritičko umetničko stvaralaštvo i društveni aktivizam.
ODAKLE SAM BILA, VIŠE NISAM & druge lisabonske priče
sedamdeset četiri godine posle smrti roberta džonsona,
pre neki dan, folk alliance international mu je dodelila priznanje
za doprinos baštini, sa ovim obrazloženjem:
Milan Nikolić
Stalno pokušavam, lupam glavu, vraćam se u prošlost, prisećam se starih kojih više nema, presabiram čemu su me učile babe, vitlam scene iz njihovih života i nikako. Nikako da odgonetnem na šta se misli kada se kaže "naše tradicionalne vrednosti".
Nakon 6 godina emitovanja, gledate poslednju Marku Zvaku.
Kada je nakon uplovljavanja funky sedamdesetih u punky osamdesete, moja tetka na tavanu naše kuće u Novom Sadu ostavila neku odeću i obuću i otišla u Švajcarsku, ni slutila nisam da će mi jedna od većih životnih grešaka, osim upisivanja u matematičku gimnaziju, biti bacanje tih prnja u đubre. Platforme, sandale, čizmice, papuče sa pufnicama i mini-suknje od parčića kože sa