Patrijarha Pavla prvi put sam video u onoj najčudnijoj a njemu toliko primerenoj situaciji: u trolejbusu broj 11. Utrčavši na početnoj stanici na Kalemegdanu u jedan od sporih, teških, zelenih gorostasa koji su pravili duboke brazde u rastopljenom beogradskom asfaltu, ugledah ga na izdvojenom mestu iza vozača. Patrijarh je, kao i obično, javnim prevozom prelazio put od Patrijaršije koja je bila tu ispod pa do kuće u kojoj je stanovao negde iznad Slavije. Nisam mnogo znao o tananom prvom svešteniku naše Crkve, ni tada ni danas me religija nije privlačila, ali sam ga zasigurno prepoznao. I iznenadio se, itekako. Ko bi očekivao da se čovek tog statusa, kome je omogućeno da ima odgovarajuće pogodnosti, vozi trolejbusom?
Sećam se da mi je za oko zapala velika crna torba, nisam siguran da li je bila od prave ili veštačke kože, ona kakvu su nosili mnogi službenici koje sam mogao videti na svakom uglu. Nije dangubio. Svih tih nekoliko stanica koje smo prešli istim vozilom čitao je neku knjigu. Ja, sa druge strane, nisam mogao da skrenem pogled sa njegovih sitnih leđa i svešteničke kape na pognutoj glavi ispod koje su se videle sede vlasi.
***
Naši pregovori oko učlanjenja u Svetsku skautsku organizaciju, posle više nego četrdesetogodišnjeg (samo)izgnanstva, najviše su zapinjali oko duhovne dimenzije. Samo u tom periodu učinjen je presedan i nama je odobrena jedan mekša formulacija "obaveze prema Bogu" koja nije sadržala eksplicitno pominjanje religije. Stoga sam i osećao neku vrstu obaveze da generalnom sekretaru WOSMa, doktoru Žaku Morejonu, ugovorim sastanak sa najvišim predstavnicima Crkve tokom njegove prve posete našoj zemlji 1996. godine. Na moje veliko zadovoljstvo, iz Patrijaršije je vrlo brzo stiglo obaveštenje da će Patrijarh sa primiti visokog gosta.
Sve pripreme i sam prijem prošli su uz minimum formalnosti. Dva umna čoveka sedela su u čelu poduže sale, vodeći sadržajan i na momemte izazovan razgovor. Meni je, kakve sreće, pripala uloga prevodioca, pošto je uz Patrijarha bio samo jedan sveštenik koji je očigledno bio njegov sekretar. Naš Patrijarh je pričao o Pravoslavlju, ističući da je uloga Crkve da molitvama pomogne vernicima da nadju svoj ovozemaljski put. Moj sekretar naznačio je da zna da sve tri velike religije imaju Ljubav, Veru i Nadu za svoje osnove, ali da svaka stavlja drugo od ovo troje na prvo mesto. Ljubav prema drugima, ne samo bližnjima, bila je jedno od načela koje je propovedao počivši Patrijarh.Tri puta je tokom razgovora Dr. Morejon pitao šta Crkva radi ili može da uradi da pomogne izvidjačima i drugima koji rade sa decom i mladima. Nažalost, Patrijarh nije imao odgovor. Tada sam shvatio u kolikim problemima je Crkva, kako je slaba i neorganizovana, i kakav je težak posao prihvatio njen prvak u tim zlehudim danima.
***
Tri godine kasnije, u samo predvečerje Milosrdnosti Andjela koje nije poslao onaj kojemu oni zaista služe već sluge njegovog večitog protivnika, bili smo domaćini sastanka Komiteta DESMOS-a, međunarodne veze pravoslavnih skauta. Patrijarh se i ovoga puta rado odazvao našem pozivu. Ceo Komitet, svi ti hrabri ljudi koji su došli nama u goste bez obzira na turobnu situaciju i pretnje koje su se par dana kasnije i obistinile, srdačno su primljeni u Patrijaršiji. Svi smo sa pažnjom slušali Patrijarha koji je blagosiljao DESMOS, a onda nas još jednom iznenadio. Dok smo se mi upinjali da objasnimo naše ciljeve, misiju i program, Patrijarh je mirno podigao ruku i rekao: Ne morate mnogo da mi objašnjavate, pa ja sam bio skaut u mladosti i dobro znam šta je skautstvo.Na rastanku, Patrijarh je svim članovima Komiteta svojeručno potpisao kopiju njegovog portreta koji je izradio naš Ljubiša Mančić. Na moju veliku žalost, ja sam samo bio domaćin i organizator pa nemam taj veliki poklon.
***
Poslednju priliku da vidim Patrijarha imao sam 26. jula 2005. godine. Manastir koga mnogo volim i koji sam često rado pohodio imao je veliki razlog za slavlje. Povodom šest stotina godina od smrti Cara Dušana, Sveti Arhangeli kod Prizrena obeležili su svoju slavu Sabor Svetog Arhangela Gavrila velikim narodnim skupom na kome je služio i Patrijarh. Ni tragična i opasna situacija nije sprečila mnoge Srbe, posebno one koji su morali da izbegnu iz Prizrena i Sirinićke župe, da se okupe. Patrijarh je došao posle svih. Onako slabašan, nekako se probijao kroz narod koji je strpljivo čekao da vidi svog duhovnika. No, stupivši na improvizovani oltar više puta razrušene svetinje, Patrijarh kao da je dobio posebnu snagu i održao službu u celosti.Kasnije, dok se narod gostio ponudama, Patrijarh se povukao u svoj mir. Kažu da je ponovo, reda radi, uzeo nešto malo hrane, ali da je ubrzo otišao da se odmori od napora. Videlo se da ga snaga polako izdaje. Na našu sreću, ostao je medju nama još više od pune četiri godine.
***
Mi izviđači za kretanje u prirodi i navodjenje svojih sadruga na pravi put koristimo putne znake. Ima ih raznih, ali jedan je odavno zaslužio posebno značenje. Krug sa tačkom u sredini na našem "tajnom" jeziku znakova označava da smo "otišli kući". Skauti ga takodje koriste da odaju poštu onima koji nas zauvek napuste.Ovaj znak danas u potpunosti potvrdjuje svoje značenje. Posle decenija predane službe, naš Patrijarh odlazi svom voljenom Ocu, svojoj istinskoj kući.
Putuj s mirom, skaute Gojko. Zbogom, poštovana Svetosti, omiljeni pastiru naš.