Nekako i brojevi potvrdiše ono što je i golim okom vidljivo i bez neke duboke analize. Svi znamo gde moramo da kupujemo. Po godišnjem prihodu 63%, po broju objekata 69.4%, po prodajnom prostoru 69%. I da se odmah razumemo: ništa im ne zameram. Cilj svake kompanije je da osvoji što više tržišta. Ali ...
kada kompanija pokuša da odbrani neodbranjivo, da tuži državne službenike, da iskrivi brojeve, proširi definiciju relevantnog tržišta, to im već zameram.
Релевантно тржиште производа у складу са чланом 6. став 2. Закона чини скуп роба и/или услуга који су заменљиви од стране корисника тих роба и/или услуга под прихватљивим условима у погледу њиховог својства, уобичајене намене и цене.
Ja bih ovoj definicij dodao i: da ne moram da uđem u pet drugih radnji ...
Ovde je kratak članak o rešenju Komisije za zaštitu konkurencije. A ovde je i ceo tekst rešenja Komisije za zaštitu konkurencije za one malo hrabrije.
U svakoj kompaniji u kojoj sam radio, kao zaposleni, kao deo menadžmenta, kao vlasnik, u ulozi člana upravnog odbora, ili samo akcionara, cilj mi je bio isti: što veći profit. Što veći udeo u tržištu je samo podskup cilja: što veći profit. Ali kao građanin/potrošač, not so much. Upravo suprotno.
Svaki monopol je loš. Svaki monopol je zloupotreba. Zato što je monopol ekvivalentan porezui. A samo država može da udara takse. Zato što ne postoji razman profit. Ko da odluči koliki treba da bude? Sama kompanija? Tako i dobijamo marže i rabate od 20-40%. Jedino konkurencija. Npr. koje je objašnjenje da cene kablovske televizije skoče 30%? Ima jedno. Zato što može, jer nema izbora i nema konkurencije da spreči povećanje, odnosno da profitira od preterane cene alavog konkurenta. A ljudima treba kablovska televizija.
Ne znam da li se sećate onog filma u kome dva genijalca smišljaju kako da naprave video (na srpskom :) u kome će da smuvaju Maradonu da im pošalje 10.000 maraka za navodnu operaciju jednog od njih koji je u invalidskim kolicima. U ovoj izvanrednoj studiji tržišne ekonomije, završavaju sa cenom od 200.000 evra, jer šta je to za Maradnou. Ista ograničenja važe i za monopolistu, kao i za ovu dvojicu: ne koliko je razumno već koliko kupac može da podnese.
Primer ove logike je i "problem" sa kamatama u Srbiji, gde se ne radi o nedostatku konkurencije u smislu broja banaka, već u smislu zasićenosti tržišta. Dok god tržište ne postigne zasićenje, banke neće morati da se bore međusobno za klijente. Kakve god proizvode istaknu, ima više kupaca nego što imaju sredstava da plasiraju. Pa što da smanjuju kamate? Kako se primičemo zasićenju, ovo će se drastično promeniti. Samo ne pre.
I zbog svega ovoga, treba ojačati Komisiju za zaštitu konkurencije. Dati joj snagu da izriče kazne. Dati joj sredstva da istražuje tržište u svim njegovim segmentima. Da bude pravi zaštitnik građana i šampion konkurencije.
I pitah se svojevremeno šta je najbogatijem građaninu Srbije trebala ona priča sa Čedom. On kao otmičar i ostale priče za rubriku what the f... Krajnje neozbiljno. U stvari nisam baš iskren kad kažem da sam se pitao. Više sam se podsetio na priču mog prijatelja od pre 25 godina kada mu je ujak iz Nemačke donosio Rolandov sintesajzer vredan 4000 maraka. U to vreme carina je bila 150% ili tako nešto. Sintesajzer jeste veliki u kutiji, ali je i ujak bio spretan to match, pa je povrh sintesajzera u vozu imao i veliku kutiju sa brdom kunića. I tu nasta velika rasprava oko kunića, i oni hoće da mu uzmu, jer ne mogu kunići preko grane, a on kao ne da, tragedija za njegove kuniće i zaustavio voz i ... i uzeše mu kuniće.
Ja se nadam da će jedina razlika između ove dve priče biti u tome što je ujak uspeo. Jer mleko nije sintesajzer.
Saša